cristal | z.m.

first.

return.

potpetice joj odzvanjaju hodnikom te se ona cereka poput nekog djeteta. smije se, popravlja kosu i zatim snažno pokuca na stara vrata nekog podruma u kojemu se održavao tulum na koji je pozvana i koliko god ih prije izbjegavala danas je odlučila poći i sredila se najbolje što je znala.

– oh vidi ti tko je nama došao. – začuje se dubok glas nekog dečka te se trzne. čak dobije kratki poljubac na obraz, a onda skine svoj kaputić otkrivajući kratku haljinicu koju je obukla posebno za danas.

– jesus Cristal, nisi bila ovdje već par mjeseci i sad se vračaš u punom sjaju. – upravo joj otme kaputić iz ruku te se ona samo kratko osmjehne.

– zar si me podcijenio? – upita te dobije još jedan poljubac, a zatim njen kaput i dečko nestanu.

Polako se prošeće podrumom ne obazirući se na poglede koji ju odmjeravaju. Većinu ljudi ovdje i poznaje ipak ovo joj je prije bio i neki dom. Svraćala je kad god je stigla, no onda, s vremenom joj je dosadilo.

– hej Cristal, pleši nam. – začuje dobacivanje te se dobro prisjeti starih dana. Stalno je skakutala po pozornici i zapravo ovdje je i najviše uživala. Često je dobivala i pohvale i uvijek se našao neko s kim bi plesala kada je htjela.

– Mark, dogovoreno, no kasnije. – ovog puta ona poljubi njega te ga samo kratko upita gdje joj je ostavio kaputić. lagano ju povuče te odvede do jednog od stola. Canan je već stigla te joj ustupi mjesto pored sebe.

– čuvano za tebe. – nasmije se glasno te joj Mark ponudi piće. dobro zna da ona može podnijeti alkohol pa i ne brine toliko da će na kraju izazvati neku nevolju. ona kimne glavom u znak potvrde te joj se pruži čaša puna nekog alkoholnog pića. moguće da je nešto i pomiješano, no iskreno ne brine ju. noćas se došla zabaviti i to joj nitko neće uskratiti.

– šminka obara, zar ne? –

– samopouzdanje mi je na vrhu. – promrmlja tiho za Canan te ona kimne glavom jer dobro zna o čemu Cristal priča. vjerojatno ne bi ni došla na ovo mjesto da nema šminke jer ovdje su svi sređeni, a opet ovo je i njihov noćni život. crna haljinica prati linije njenog tijela te se meškolji promatrajući podij. tu je provodila sate i sate i ima toliko uspomena za ovo mjesto. par puta se osramotila i to je bilo kad je tek počela dolaziti.

– idemo? – upita ju Mark ponovno te pruži prema njoj ruku. toliko je pažljiv prema njoj i sad ga neće odbiti jer ionako, namjeravala je upravo krenuti prema podiju. otkako je došla posvećuje vrijeme njoj, a iskreno i falila mu je koliko i on njoj. prošla je prstima samo kratko kroz njegovu kosu jer dobro zna koliko zapravo to mrzi, no njoj kao prijateljici dopušta ipak proveli su dosta toga zajedno.

nije ovdje svraćala mjesecima i uspomene su joj lagano navrle. zapravo drago joj je što je svratila, što ima ponovno priliku da se razbaca kao prije. nekada su ovdje svi znali za nju, a opet sad ima toliko novih lica. Neke zna iz prolaza, a s nekima je čak na godini ili su godina ispod nje. uhvati se lagano za Marka čim počne sporija glazba jer dobro zna da bi izbrisao da može. nasmiješi mu se, a zatim ju obuhvatio oko pojasa. nježno ju pritisne uz sebe, a sigurno se oboje smiju u sebi.

– nismo ovako plesali dugo, ne? čovječe, predugo si izostala, pitanje je hoćeš li ponovno doći do vrha? – šapne joj, kao da govori malenom djetetu i pazi da ga ne probudi.

– dobro znaš da me to ne brine, ionako možda je ovo zadnji put da svraćam. –

– probaj ponovno nestati i dovest ću te na ramenima. – promumlja joj te onda oboje utihnu, zapravo sve utihne.