Slučajnosti ne postoje

6. Poglavlje: Jack Edwards

Beep-beep-beep. Šest ujutro je, zvoni alarm. Sinoć sam išla spavati tek oko ponoći, šest sati sna mi nikako nije bilo dosta. Sjela sam na rub kreveta i stavila bosa stopala na hladni drveni pod. Vani je opet padala kiša...

Obožavala sam Irsku, prekrasna je to zemlja, ali kiša me ubijala. Preko ljeta je normalna tempratura dvadeset jedan celzijevih stupnjeva! Ako mene pitaš, to nije pravo ljeto. Irska isto tako ima i plaže i more. Nisam si to mogla zamisliti. Kako se možeš ići kupati ako je vani samo dvadeset jedan stupanj celzijus? Za mene plaža bez sunca nije bila plaža.

Danas sam odlučila obući bijelu košulju i hudicu s logom škole preko nje, tako da se samo kragna od košulje vidi. U tome mi ne bi trebalo biti hladno.

"Dobro jutro", rekla sam došavši u blagavaonicu. Jake, Anne i Owen su već sjedili za stolom.

"Dobro jutro", odvratila je Anne i posvetila se časopisu koji je čitala.

"Ti baš ne nosiš haljine i suknje, huh?" Pitao me Jake odmijeravajući me pogledom.

"Ne baš često. Zašto?" Odvratila sam mu zbunjeno dok sam išla do kuhinje da si namažem marmeladu na tost.

"Samo me zanimalo. Znam da si dobila i školsku suknju, ali nosiš hlače", slegnuo je ramenima.

"Jako dobro zaključuješ", rekla sam sarkastično.

Iako mi je ovo bio tek treći dan u Irskoj, imala sam osjećaj da na neki način pripadam u ovu kuću. Imala sam osjećaj da sam se sa svima dobro povezala, s Jakeom pogotovo. Jake je imao to nešto kao i Erin, pretpostavljala sam da smo zbog toga brzo kliknuli.

Sat vremena je brzo prošlo. Već je bilo sedam sati i bilo je vrijeme za polazak. Danas nikako nisam htjela propustiti bus, pa sam odlučila krenuti već u sedam.

"Ja idem!" Viknula sam.

"Oh, danas krećemo ranije! Pametno", rekao je Jake s bezobraznim osmijehom.

"Želim ti lijepi dan!" Doviknula je Anne iz kuhinje.

Izašla sam van na kišu. Hladni vjetar mi je bacao kišu u oči. Kišobran opet nije imao smisla. Krenula sam prema stanici. S ceste sam mogla vidjeti plažu i more. Valovi su bili ogromni i razbijali se o obalu strahovitom snagom. Nisam bila sigurna je li to normalno, možda se sprema oluja.

Kad sam izašla na glavnu ulicu, automobili su prolazili pokraj mene velikom brzinom. Nadala sam se na me neće pošpricati, to mi stvarno nije trebalo.

Došla sam do autobusne stanice na vrijeme. Čekala sam otprilike pet minuta. Ušla sam u bus, unutra je bilo toplo i suho, to mi je godilo. U busu je sjedilo svega dvoje ljudi. Sjela sam na jedno prazno sjedalo i čekala sam dođemo u Dublin.

Iako sam jučer već bila u školi, danas me opet hvatala nervoza. Emily i Lewis su bili dragi, no hoće li i danas pričati sa mnom? Imala sam osjećaj da su mi oni bili ona vrsta prijatelja koja je dobra za nekad popričati ali nisam osjećala neku povezanost. Iskreno sam se nadala da ću upoznati još ljudi, nekog s kim ću kliknuti. Nekoga poput Erin. Da, znam, to je vrlo naivno od mene, nikada neću upoznati nekoga poput Erin. Erin i ja smo odrasle skupa i to se nikada neće promjeniti. Ona je ona vrsta prijatelja koja ostaje doživotno.

Nisam ni trepnula i već sam se našla kod škole. Parkiralište je bilo puno ljudi. Bilo je petnaest do osam i većina je učenika dolazila u školu. Puno ih je nosilo gitaru ili neki drugi instrument. Ja nisam ponijela svoje instrumente danas. Odlučila sam pitati Emily kad da ponesem gitaru ili saksofon. Nije mi se dalo nositi instrument po busnim stanicama bez razloga.

Emily je stajala na prvoj stepenici ispred ulaza u školu, pokraj nje je stajao i Lewis. Oboje su me promatrali dok sam im se približavala. Odahnula sam. Ipak nisu zaboravili na mene, čini se da planiraju pričati sa mnom i danas.