Slučajnosti ne postoje

11. Poglavlje: Elijev studio

Sjela sam na jednu od stolica u sredini sobe. Duboko sam udahnula pokušavajući se smiriti. Osjećala sam se dobro, ali istovremeno sam imala neku tremu. U studiju sam s Elijem i planiram pisati pjesmu pred njim, možda čak i s njim.

Eli je sjeo na stolicu pokraj mene. Toplina mi se proširila tijelom.

"Smijem vidjeti što si napisala dosad?" Pitao me, još uvijek je bio oprezan.

Pružila sam mu komad papira na kojem sam napisala pet stihova. Uzeo mi ga je iz ruke i počeo čitati.

"Sviđa mi se tvoj stil pisanja", rekao je i dalje gledajući u komad papira.

"Hvala", osjetila sam kako su mi se obrazi blago zažarili.

"Možeš mi ju još jednom otpijevati?" Pitao je oprezno, pogledavši me u oči. Ukipila sam se. Znala sam da ću morati pjevati pred njim, ali sad kad me pitao hoću li mu otpijevati ovu pjesmu, činilo se nekako nemoguće. Činilo mi se kao da ja to ne mogu. Stvorila mi se knedla u grlu. Samo sam ga gledala u oči dok je on strpljivo čekao moj odgovor.

Ja to mogu. Što je najgore što se može dogoditi? Zatvorila sam oči i duboko udahnula. Ti to možeš Rita.

Počela sam svirati melodiju na gitari. Prvo sam jedanput odsvirala samo melodiju, kao neku vrstu uvoda, i onda počela pjevati uz melodiju. Glas mi je zvučao tiho i plašljivo. Ruke su mi se blago tresle. Kad sam završila, otvorila sam oči i nesigurno pogledala u Elija. Gledao me s osmijehom.

"Znam koliko je to bilo teško. Stvarno dobro zvuči", rekao je, osmijeh mu je i dalje bio na usnama.

Onda sam shvatila što se upravo dogodilo. Upravo sam odsvirala svoju pjesmu pred nekim. Netko je čuo moju pjesmu. Pobijedila sam tu tremu, taj strah.

Široko sam se osmijehnula kad sam to shvatila. Osjećala sam se moćno, ispunjeno. Bila sam sretna što sam napokon izašla iz svoje sobe i što sam nekom pokazala svoju pjesmu.

Eli me promatrao s ponosnim osmijehom.

"Hvala ti", rekla sam.

"Nema na čemu", rekao je.

"Idemo dovršiti ovu pjesmu", rekla sam. Osjećala sam se samouvjereno.

Eli je iznenađeno podignuo jednu obrvu.

"Voljela bih da mi pomogneš napisati ovu pjesmu. Ako želiš, naravno", rekla sam.

Nasmiješio se: "Bacimo se na posao".

Ne znam koliko dugo smo samo sjedili tamo i igrali se riječima. Stihovi su se samo stvarali na komadu papira. Eli je u rukama imao svoju gitaru i zajedno smo smišljali kako da upotpunimo melodiju. Atmosfera u studiju je bila opuštena. Nikada nisam mislila da ću se pokraj Elija osjećati ovako opušteno. Sve mi je dolazilo nekako prirodno, bez previše razmišljanja. S Elijem je sve bilo tako lako. U njegovoj blizini sam i ja postala nekako spontana i neopterećena. Onaj osjećaj topline u mojim prsima nije odlazio. Sve je bilo baš onako kako treba biti.

U studiju nije bilo sata. Nisam uopće razmišljala o vremenu. Kroz prozor se moglo vidjeti kako se na nebu pojavljuju zvijezde.

"Misliš da bi saksofon dobro upotpunio melodiju?" Pitala sam ga kad smo završili s pisanjem teksta.

"Mislim da bi to jako dobro zvučalo. Nekako stalno zaboravljam da ti sviraš saksofon", nasmijao se.

Ustala sam se sa stolice i krenula prema izlazu.

"Ja idem donijeti nešto za piti", rekao je Eli pokušavajući ustati sa stolice, to definitivno nije bilo lako s obzirom da je bio okružen listovima papira, olovkama i gitarama.