Dogovor za spas

1. poglavlje- Posljedice zanemarivanja dužnosti

„ Znaš, stvarno mi je lijepo ovako s tobom."

„ I meni" složio se.

Nikolas se nasmiješio i spustio pogled na uspavanu djevojku u svom naručju. Zgrabio je deku sa sofe i prebacio je preko njenog uspavanog oblika pa spustio poljubac u njenu kosu. Udobnije se smjestio na jastucima i zatvorio oči. Bilo je tako lako izgubiti se u tom trenutku bez ikakvih briga.

A, onda ga je samo tako, iz sna prenula prodorna zvonjava njegovog mobitela. Zastenjao je od muke pa se ispružio kako bi podigao mobitel sa stolića za kavu do sebe. Prokleo je kada je vidio Katjino ime na ekranu pa prošao rukom preko lica kako bi mu se um razbistrio.

„ Da?" upitao je prihvativši poziv.

„ Gdje si? Dogovorili smo se da se u deset nađemo u Genovi" podsjetila je bijesno.

„ Nisam li ti jasno rekao jučer da ne mogu biti prisutan?"

„ A, Armando ti je rekao da si nam potreban ovdje."

„ Pa, ne mogu doći u Genovu do deset. Niti ne namjeravam. Imali smo dogovor."

„ Nikolas" uzdahnula je, „ ovo je vrlo važna operacija."

„ Pa, moj život se ne svodi samo na operacije, znaš" podsjetio je bijesno, „ za razliku od tebe, ja pokušavam voditi i društveni život."

„ Što god" promrmljala je, „ tebi na dušu, Nikolas. Ponašaš se neozbiljno."

Namrštio se kada mu je spustila slušalicu pa spustio pogled na mobitel. Ponekad ga je tako nervirala. Bacio je mobitel u sofu na kojoj je sjedio i spustio glavu u ruke. Ponekad ga je taj posao nervirao do boli. Nikad nije imao slobodnog vremena, uvijek nešto. I tako već... koliko ono? Šest mjeseci? Možda i više. Nije se baš trudio upamtiti kada su ono stigli u Italiju i počeli se mučiti. Sada je već bila sredina prosinca i njemu se i dalje činilo da papirima nema kraja.

„ Dobro si?"

Nasmiješio se i podigao pogled prema vratima kuhinje kada je začuo njen topli glas. Da je nije bilo, bio bi siguran da bi poludio. Ustao je sa sofe pa joj prišao. Omotao ju je rukama oko struka i spustio nježan poljubac na njene usne.

„ Samo moja šefica" odgovorio je povukavši je u naručje, „ može biti prava bol u dupetu."

„ Oh, ma nije tako loša."

„ Prošlo je devet i ona ima obraza nazvati me iako smo se dogovorili da imam slobodnu večer."

„ Pa, važno je da si još uvijek tu" podsjetila je pa ga obgrlila ga rukama oko vrata, „ što znači da te imam samo za sebe."

„ Posesivna si."

„ Pa, ja moram biti opsesivna. U protivnom bi mi te netko ukrao."

Nasmijao se pa je povukao prema kuhinji i ostacima večere koju je bila spremila za njih ranije. Spustio je komad piletine i pečeni krumpir na tanjur i ubacio ih u mikrovalnu. U uzdahom je izvadio tanjur i pridružio joj se za malim stolom s pogledom na grad.

„ Kakav je bio tvoj dan?" upitao je.

„ Ah, znaš" uzdahnula je, „ samo uobičajene stvari. Dva prejedena hrčka, jedan psić sa slomljenom šapom i jedna maca kojoj je trebalo pomoći s mladuncima. Uobičajeno. Zašto Bob danas nije s tobom?"

„ Ah, znaš i sama kakav je, ne voli baš putovanja. Osim toga, mama je danas odlučila posvetiti mu se, a on jadan ne može to odbiti."

Nasmijala se i odmahnula glavom na njegov komentar o njegovom psu. Stvarno je imao sreće. Pitao se što mu se to gore osmjehnulo da ju je upoznao. Bila je zaista divna osoba i pružala mu je mnogo sreće otkako su bili zajedno.