Demon 🔚🔚🔚🔚

4. Poglavlje

Kukom sam naslonjena, na šank i posmatram već prepun restoran.

Vraga će biti samo tri do četiri sata.

Pomislim u sebi dok se smiješim obitelji koja je sjela za moj stol. Dozvolim im jedan trenutak mira dok gledaju jelovnik, i pažnju posvetim malenoj djevojčici koja ima dvije preslatke ispletene pletenice, ujedno na svakoj pletenici ima po jednu rozu mašnu. Primjetim da joj mama s puno ljubavi stalno nešto govori, i djevojčica joj se tako slatko osmjehuje.
Osjetim bol duboko u srcu, kao da me reže na pola, ja ovo nikada nisam imala, nikada nisam osjetila ljubav majke prema rođenom djetetu.

Protresem glavu da bar malo razbistrim misli i uzmam svoj maleni pisaći blok, namjestim pregaču i zaljepim veliki umjetni osmijeh, te se uputim prema njima.

- Dobar dan ja sam Ell, i danas vas poslužujem. Izvolite.

Tata i mama šutke gledaju u jelovnik dok malena curica svoj pogled sastavi s mojim.

- Imaš lijepu kosu. - obrati mi se kroz smiješak, što mi automatski uljepša dan.

- Hvala lutkice, ali tvoja je ljepša. - nježno joj se nasmješim dok se ona s takvim veselje uhvati za pletenicu i gleda u nju.

- Ja ću uzeti pileću juhu i odrezak kao prilog molim vas krompir i ako može  odrezak srednje pečen. - kimam glavom dok mi se otac od djevojčice obrati te podignem svoj blok i zapišem, zatim pažnju posvetim njenoj mami.

- Ja ću isto, samo jače pečeno. Ne podnosim kada vidim krv. - zastane na trenutak i cijela se strese - a Lily će dječji tanjur.

Osmjehnem se djevojčici i shvatim da joj ime predivno opisuje i leži, uzvrati mi pogled te mi nespretno namigne.

- Da li želite nešto popiti? - kroz smijeh upitam.
- Ja ću mineralnu, draga želiš li ti isto? - gledam ga kako svoju ruku proteže preko stola i s toliko ljubavi dodiruje ruku svoje žene. Nijemo stojim i gledam taj jednostavni pokret, tu jednostavnu preljepu gestu, progutam suze dok okrećem glavu i pogledam u predivnu plavušu koja sjedi preko puta njega.

- Da naravno, i Lily će neki prirodni sok.

Kimam glavom dok zapisujem ostalo, te se brzim korakom udaljim od njih. Muka mi je, osjećam kako mi se napadaj panike približava, ruke mi trnu, gušim se nema dovoljno zraka da udahnem.

Narudžbu dobacujem Marcusu i podižem ruku Rose da mi treba pet minuta pauze.

Izletim kroz stražnja vrata i punim plućima udahnem svijež zrak. Ovo postaje naporno, više nisam u mogućnosti kontrolirati svoje osjećaje, više nisam u mogućnosti držati pod kontrolom svoje emocije.

Što stvarno uništava polako mene.

Dok hodam po parkingu pokušavam shvatiti šta se s mnom dešava, napadaji su sve češći, sve jači. Noći skoro nikako ne spavam, možda je vrijeme da opet krenem na terapiju.

Prije nego sam počela raditi u Salvationu, redovito sam išla na razgovore s psihologom, pomogao mi je da shvatim da za sve što mi se desilo nisam ja kriva, ali opet desi se da na ovakve stvari izgubim tlo pod nogama i ne znam se postaviti.

Možda od velikog žaljenje jer ja to nisam imala, jer ja to nikada nisam iskusila.

- Ell jesi dobro? - okrenem se dok Rose zabrinuto ide prema meni.
- Jesam. - još jednom duboko udahnem.

Pogledam u Rose i na trenutak se divim njenoj sjajnoj crnoj gustoj kosi vezanu na vrhu glave dok joj u valovima pada na ramena, njene zelene oči zabrinuto gledaju u moje. Tijelo joj je vitko i izgleda kao model, a ne kao voditeljica restorana.