Demon 🔚🔚🔚🔚

5. Poglavlje

Primakne mi se još za korak i potrebno je da podignem glavu da bi nastavila gledati njegove magične crvene oči.

- Dozvoli da ti pomognem. - nježno omotava ruke oko mene i povlači me u svoj zagrljaj. Srce mi radi ubrzano dok polako naslanjem glavu na njegova prsa, i po prvi put u posljednjih mjeseci zatvorim oči i osjetim kako se teret podiže. Njegova velika ruka nježno miluje moja leđa i cijela trnem, osjećam se kao malo mače, predem u njegovim velikim rukama.

- Dozvoli mi da ti pomognem. - ponavlja još jednom meni jako tiho u uhu i cijela se tresem od emocija koje žele napustiti moje umorno tijelo, u jednu ruku jako sam sretna dok u drugom trenutaku bi plakala.

Zvono mobitela trgne me, i naglo se izvučem iz njegovog zagrljaj te napravim dva koraka prema natrag.
Ne skida pogled s mene dok se javlja.

- Reci Lulen? - trudim se ne slušati ali svaki komad mog tijela je napet, tako bi rado s njom razgovarala, tako bi joj rado rekla da nisam ljuta na nju, da nikada neću biti ljuta na nju.

- Uredu. Može. - kaže to ozbiljno dok i dalje prati svaki moj pokret pogledom.

- Jesam. - nakon nekog vremena kaže -  daj mi ju? - nikada u životu Demona nisam vidjela tako milog i nježnog.

- Lutkice zašto ne spavaš? - čujem gugutanje s druge strane i nježno se osmijehnem. Ovo je novost, ovo nije Demon koji riga vatru, ili Demon koji je zahtjevan. Već otac koji beskrajno voli svoju malu djevojčicu.

- Uskoro sam kraj tebe, volim te. - a zatim prekine i vrati mobitel natrag u svoje treperice.

Zatim samo stoji preko puta mene i gleda me, mislim da u nijednom trenutku nije trepnuo. Vrpoljim se i ne znam šta da radim, gdje da pogledam, ili šta da mu kažem. Jer više nisam sigurna da mogu nastaviti ovako.

- Molim te ostavi me na miru. - tako tiho to izgovorim da nisam sigurna jesam li išta rekla ili se moj razum igra s mnom.

- Hoću ostaviti ću te na miru. - glasan izdah ispustim iz pluća nesvjesna da ga zadržavam, ali kako je došlo olakšanje tako je naglo i nestalo čim je nastavio govoriti dalje - prije svega ću se pobrinuti da šta god da se dešava s tobom nestane, tu bol koju nosiš u sebi, taj teret koji pritišće tvoja mala a predivna leđa će nestati, ja ću se za to pobrinuti.

Odmiče se od moji vrata i nježno uzima ključeve iz moji ruku, otključava ih i otvori. Nijemo gledam kako mi rukom pokazuje da uđem. Brzo se provučem kraj njega i pokušam zatvoriti vrata za sobom ali on se naslon na njih i spriječi me u tome.

- Rekao sam ti Vražice, našoj igri došao je kraj. - osjetim njegov miris kako se mota oko mene, miluje svaku poru, tjera me da dišem brže, snažnije i bolje. A onda se neočekivano nagne i svoje usne prisloni na moj obraz, zatvorim oči i poželim rado da me opet uzme u naručje. Ma dozvolila bi da mi radi šta god hoće, samo da mi bude dovoljno blizu.

- Vidimo se večeras. - kaže mi u obraz te se odmiče od vrata i naglo ih zatvara. Odmah palim auto i bježim što dalje, bježim jer u tom sam najbolja.

Večeras, šta?

Mozak tek nakon petnaestak minuta reagira na njegove riječi dok se parkiram u dvorište svoje kuće i naslonim glavu na volan.

Udahni, izdahni.
Udahni, izdahni.
Udahni, izdahni.

Ponavljam si te riječi kao papiga, želim se dovesti pod kontrolu prije nego moram zaljepiti veliki osmijeh i stati pred svog brata.

Nespretno izlazim iz auta i idem prema vratima koja se naglo otvore i gledam veselo i nasmijano lice svog desetogodišnjeg brata.

- Upoznao sam tvoju prijateljicu. - veselo me obavijesti, dok ja šokirano dahnem i zaustavim se u koraku.
Milion scenarija se u trenu dogodi u mojoj glavi, Kim me je našla, ili još gore on me je našao.