Demon 🔚🔚🔚🔚

8. Poglavlje

Plačem ni sama ne znam koliko dugo, dok me Tammy cijelo vrijeme grli čvrsto i pruža mi utjehu.
- Riječi pomažu, želiš li razgovarati? - nježno upita dok me miluje po kosi.

- Da. - ta dva slova su prvo oslobođenje koje ću dobiti, tolike godine pokušavam zaboraviti, tolike godine pritišćem to u sebi da sam se dovela do opasnog ruba, nastavim li ovako psihički ću se slomiti.

- Samo polako. - i dalje osjetim njene ruke na sebi i to mi daje snagu da izbaciti ovaj otrov iz sebe.

- Silovana sam, i zlostavljana. - tako tiho i slomljeno to kažem, osjećam kako taj toksin napokon napušta moje tijelo, ali nisam sigurna da li me je čula, podignem glavu i tek tada primijetim Lulen i Caina s jedne strane dok s druge stoje Emily i Demon.

A zatim u sekundi sve se promjeni, vreli pakao bukne i Cain snažno podiže ruke dok nas pokušava zaštiti od vatre koja se podiže oko nas. Demon gori, doslovno je cijeli prekiven vatrom, oči su mu pakleno vrele dok mu kosa leti oko njega. Šokirano ustanem te se okrenem u trenutku kada Tangusa kao lud izleti kroz vrata i pogledom traži Emily, kada shvati da je kraj Demona, strah obasja u njegovim očima.

- Emily! - vrisne dok se snažno baca preko cijelog trijema na nju, gledam kako padaju na tlo i glasno izdahnem dok Tangus svojim tijelom štiti Emily od udara na pod.

- Tko!? - svoj pogled spusti na mene i prvi put osjećam nevjerojatan strah, prvi put vidim istinsku sposobnost ovog mutanta. Vatra pucketa i tako se živo uvija dok mi se promiče.
- Makni Tammy! - Cain viče prema Tangusu.

Vjetar se još snažnije podiže i sve što Demon pali brzo se ugasi, drhtim dok svoju ruku pruža prema meni.

- Demon, smiri se! - Lulen staje ispred mene, tako slatko što me pokušava zaštititi ali srce mi snažno zalupa kada se sjetim.

Beba.
Spasi Lulen.

Bez razmišljanja se pokrenem i gurnem Lulen što dalje od Demona u tom trenutku se naši prsti dotiču, snažno me povlači u svoj zagrljaj. Otimam se od straha da će me spaliti.
- Nikada te ne bi povrijedio! - bijesno mi šapne na uho, pokušavam smiriti svoje tijelo ali i dalje ubrzano dišem dok prstima šokirano dotičem valove vatre koje se pletu oko moje ruke kao igračka.

Podignem glavu i vidim njihove šokirane poglede, dok se vatra podiže i kao da nas guta.

- Demon, ne radi to! - Lulen viče ali sve nestaje, ja nestajem, sve što vidim je kako blijedi slika mutanata na mom trijemu, blijedi pogled na moju kuća, kao da je vatra progutala sve ispred sebe i ostali smo samo nas dvoje. Plete se oko nas kao zmija, a zatim nas spušta na tlo i teško dišem dok pokušavam otkriti gdje sam. Gledam u jezero ispred, i u visoku travu koja se na kilometre proteže oko nas.

- Sranje. - Demon pada na koljena i ispušta me iz ruku. Okrenem se prema njemu dok je njegova glava spuštena na njedra.

- Tko? - ponavlja tako tiho dok sve u krugu njega gori, nestaje visoka trava oko nas dok se pretvara u pepeo.

- Demon. - spuštam se na tlo kraj njega i podižem njegovu glavu prema sebi, prvi put vidim suze u očima ovog moćnog čovjeka.

- Tko te je uništio Vražica? - njegov glas puca od emocija, nježno podiže prst dok miče moju kosu s čela.

- Moja mama. - poraženo spustim glavu i po prvi put priznam nekome istinu. Vatra i dalje pucketa oko nas i tek sada shvatim ovaj mutant me nikada ozlijedio ne bi, dok vidim plamenove vatre oko sebe, dodirujem ju ali ona mene ne boli, sve gori osim mene.

- Moja mama. - ponavljam glasnije dok se cijela tresem i nisam sigurna ali kao da sam slobodnija, kao da ponovo dišem.

- Reci mi sve. - više nije zahtjevan već mu je glas tako nježan dok me čvrsto drži u rukama, i miluje mi leđa.