Najslađa Pogreška✔ završena

Devetnaesto poglavlje

Korina

Ne mogu vam opisati onaj trenutak kada su Tannerove usne nježno, pažljivo dotakle moj trbuh. Ne mogu vam opisati tu toplinu koju je odmah na mene prenesao. Ne mogu nam opisati sreću jer zna da imamo zajedničko dijete i da će napraviti sve da se prošlost ne ponovi. Ne mogu vam opisati ništa jer svaka riječ je suvišna. To jednostavno morate osjetiti.

Nije me ništa pitao. Nije ništa govorio već me nježno gledao i samo me držao uz sebe. Nisam shvatila kada su se svi vratili kućama, a nas četiri, to jest sada petero je ostalo zajedno, kao nekada. Ljubila sam Nou i Lenu najviše što sam mogla. Grlila sam ih cijelo vrijeme dok su se oni samo smješkali, a kada samo im rekli, e onda su počeli skakati od sreće. To je bila sreća, oni su moja sreća, ali koliko god da sam sretna jer su ovdje toliko me i strah da će se nešto dogoditi što neću moći spriječiti.

I sada kada sam ovdje, u ovome krevetu sve što osjećam je sigurnost. Ovdje sam sigurna i sada sam u to uvjerena. Ako sam i prije sumnjala, e sada je ta sva sumnja nestala i više ne nema. Jače sam stegla pokrivač oko svoga tijela dok sam slušala Tannerov glas kako sprema naše anđele spavati. Položila sam jednu ruku na svoj trbuh, a onda se nasmijala.

„Tako će i tebe tata pospremati spavati znaš anđele. Dok se narodiš on će te držati u svojim rukama gdje ćeš biti najsigurnija. On će paziti na tebe čak i ako mene ne bude. Mama će te uvijek voljeti, voli te od onoga trena kada je saznala da će te dobiti i ta ljubav će postajati zauvijek."

Šaputala sam svojoj bebici tako da samo ona može to čuti. Želim da zna da što god da nam budućnost pripremi da ću je ja uvijek voljeti, voljeti ću svakoga od njih, beskrajno. Voljet ću ih toliko da ću sve napraviti samo da oni budu dobro. Baš sve.

„Mogu vam se pridružiti?" Pogledala sa prema vratima gdje je stajao Tanner te sam uz smiješak klimnula. „Malo mi je dvosjed neudoban."

Nasmijala sam se na njegove riječi jer je sam odlučio da će spavati tamo jer mi ne želi smetati. Čak nije htio ni u gostinjskoj sobi jer od tamo ne bi mogao čuti ako netko pokušava ući unutra. Alex i Ava su odbili da ostanu već su se vratili u auto i sada su tamo na cesti dok je Melanie povela Carlosa sa sobom jer se i ona boji ostati sama.

„Nisi trebao ni doći na tu ideju da tamo spavaš. Mogla sam ja ići u gostinsku sobu, a ti ovdje. Ne bi mi bio nikakav problem."

„Korina pričaš gluposti. Ti nisi gost da bi tamo spavala. Tvoje mjesto je ovdje. U ovom krevetu. Oduvijek je bilo i uvijek će i biti."

Raširila sam oči u iznenađenju dok sam samo gledala u njega. Jel sam ja dobro čula ili je on rekao da je ovdje moje mjesto? gledam ga i dalje i pokušavam pokrenuti mozak na razmišljanje, ali jednostavno ne ide i ne mogu misliti ni na što drugo osim na njega i kako njegove riječi djeluju na mene. Djeluju kao hipnoza.

Njegova ruka je nježno dotakla moj obraz, a ja ga se ne mogu nagledati. „Korina jesi dobro?" I još taj njegov zabrinut glas. Bože gotova sam.

Njegova pojava, njegov glas, njegov dodir na mojoj koži i ja jednostavno nemam kamo. Zarobljena sam kod njega. Potpuno sam zarobljena i ne, ne želim se nikada osloboditi. Želim biti uz njega, pokraj njega, želim sve sa njime i ono što se bojim mogu svladati samo da je on ovdje i da me čuva od svih nedaća.

„Dobro sam." Tiho sam mu rekla, a to moje obično dobro sam mu je stavilo osmijeh na lice.

Gledala sam kako se njegova glava spušta prema mojoj sve dok su nam usne bile udaljene svega par milimetara. Ne znam što da radim. Stvarno ne znam je on sa Roxanom, a ja sam ga danas već jednom poljubila. Ajme kako sam ga poljubila, onako kako nisam ni bila svjesna da je to izvedivo, ali napravila sam to. Stvarno jesam. Potpuno sam zbunjena, ovo ne smijemo raditi. Naša predstava je gotova, imali smo kraj, on je s drugom i ja to ne mogu.