cristal | z.m.

fourth.

bells.

– k' vragu. – opsuje uzimajući dvije kave i ostavljajući par funta na šanku. potrči prema nekoj prokletoj šumi dosta udaljenoj od centra. crne, razdrapane traperice joj pružaju trenutno najveću toplinu jer kratka majčica ne znači skoro ništa. Jakna joj je ostala u autu, a sada joj se ne vrača po nju.

 – u znak isprike? – podigne kartonsku, smeđu čašu te ga zagleda oslonjenog o drvo gledajući u pod. vjerojatno ju nebi ni primijetio da nešto nije promumljala. – bijeli i smeđi, ne znam kako voliš. –

 – uredu je, hvala ti. – uzme samo čašu ostavljajući joj šećer. voli gorku baš poput nje te samo odloži šećer pored sebe namjeravajući ga ostaviti ovdje. par puta joj se prosuo po hlačama kad nije znals kuda s njim, a ionako joj ne treba.

– učit ćemo u šumi, stvarno? – provuče gutljaj vrućeg napitka te se osmjehne gorčini. na kojem je mjestu i kupila ovo sranje dosta je zadovoljna.

 – ne cristal, samo, ne uči mi se. – ispljune kavu bacajući pogled na nju. – ovo je fuj vruče. –

 – dijete si. – otpije još malo iako se slaže s njim, no umorna je i bez problema se ušuška u lišće koje je prekrilo blato u ovoj prokletoj šumi. – što ćemo uopće ovdje raditi? –

 – brati proklete zvončiće cristal. – k vragu, pomisli u sebi. što mu je i zašto se ponaša ovako, nije trebala ni doći.

 – jebi se. – opsuje tiho, no čuo ju je.

 – jebi se i ti. –

 – hvala ti, no trenutno imam samo tebe. –

 – a što fali sa mnom? –

– jebeni zvončići. –

– koje veze imaju s ovim zvončići? –

 – ti si ih spomenuo prvi. –

 – ti si munjena. –

 – odoh ja. –

 – ne ideš. –

 – idem. –

 – ideš brati zvončiće? –

 – što će ju ti oni? –

 Prati ga još samo malo, a onda stane tik pored njega. Malena livadica iza šume prekrivena bijelim cvijetićima koji su navjesnici proljeća. Zaljulja se i lagano zasmijulji. Zar on stvarno misli brati zvončiće? Na svaka tri koraka je malena hrpica cvijeća te shvaća kako joj je ovdje toplije. Zrake sunca lakše dopreju do nje te osjeća neku ugodnost. Još je rano jutro i nigdje nema nikoga na kilometre. Makar i da je podne sumnja da itko zna za ovo mjesto.

 – za jednu malenu djevojčicu. – promrmlja, promatrajući ju

 – treba te učiti i brati zvončiće? – upita sa osmijehom

 – ne, trebam društvo. – stavi joj nježno ruku na rame, a ona trzne. Uopće ju nije briga za koga on treba zvončiće, nije ih brala toliko dugo i uvijek je zatvorena u onu prokletu kuću. Zna da je vodila Shawna, no samo uz jedan obližnji potočić i to nije to. Sjeća se da je nju tata vodio svugdje i da su pjevali s majkom, a toga više nema.

 – da naravno, hvala ti. – okrene se prema njemu. Nije se nadala ovoj nekoj strani njega. Uvijek je mislila da je neki hladan tip

 – pjevat ćeš, zar ne? – upita ju tiho, a ona se zasmijulji

 – toliko sam očita? –

 – vidiš da ovako ljepše razgovaramo. – još je uvijek iza nje, a ona je ponovno izbezumljena bjelilom na travi. – nisi samo, želim da pjevaš. –

 – hoćeš i ti? – upita te samo šuti, možda je odmahnuo glavom

 – ne bih. – promumlja te osjeća toplinu na uhu, k' vragu, zašto joj stoji iza leđa

 – onda neću ni ja. –

nastavak nije pretjerano dobar, no spopali su me zvončići