Najslađa Pogreška✔ završena

Dvadeset prvo poglavlje

Korina

Rekla sam im. Potpuno sam se otvorila. Rekla sam svaku stranu onoga što mogu povezati s njima. Pričala sam im o lijepim riječima i slatkim obećanjima koje mi je Robert prodavao, pričala sam im o tome kako bi ga se nekada uplašila kada je vikao. Često je vikao i na mene, kada mu nešto nije išlo od ruke, umjesto da se smiri i nađe rješenje on je krivio sve oko sebe. Krivio je i mene, krivio me toliko puta da sam prestala brojati. Krivio me za svoje neuspjehe, ali ja sam i dalje bila ovdje pokraj njega i samo hodala s njime rame uz rame cijelo vrijeme.

Bila sam i onda kada je bio na samom rubu da ne padne, ali pomogla sam mu da ustane. Zarađivala sam koliko god sam mogla i uvijek, ali uvijek mu davala sve svoje. Mislila sam da je važno dijeliti u vezi i to svi rade, ali ja sam se prevarila. Sve mi je uzeo. U jednom trenutku je htio da prodam stan u kojemu su moji i da onda njih nekamo odselimo, ali nisam bila tako luda, a ni zaljubljenost nije imala šanse protiv mene jer to nisam mogla napraviti.

Bila sam uz njega na svakom koraku da bi kasnije, skroz kasnije se zbog njega borila za sebe i za Noin život. Kada god se sjetim te muke i tih bolova koje sam osjećala svojim tijelom prođe me jeza i odmah mi se cijelo tijelo naježi. Ne želim ono sve ponovo proživljavati, stvarno ne želim jer mislim da više nemam snage. Istina da imam sve ljude oko sebe kojima je stalo do mene, ali nije stvar u njima već u meni i svoj iscrpljenosti koju osjećam.

Otvorila sam im se u potpunosti dok sam cijelo ovo vrijeme gledala u svoje ruke, a onda sam konačno podigla glavu i pogledala Alexa u čijim sam očima vidjela suosjećanje i znam što misli o meni, ono što i svi znaju koji me poznaju, i mene i moju priču.

„To je cijela priča. Nadam se da sam vam već nekako pomogla, ako nisam meni je žao, ali stvarno sam s vama podijelila ono što znam. Želim da ovo prestane, stvarno želim da opet živim slobodno i da se ne bojim svakoga dana od kuda mogu iskočiti."

„Rekla si nam dovoljno Korina. Stvarno ti hvala na svakoj informaciji i iskreno se nadam da ćemo ih što prije zatvoriti."

„Nadam se, nadam se." Tijelo mi se malo opustilo, a njegove riječi, a onda sam se okrenula iza sebe, ali Tannera nije bilo.

Vratila sam pogled na Alexa koji je nešto zapisivao, a onda mi dao papir i penkalo te sam se dolje u kutu potpisala. Kada sam mu vratila on mi je klimnuo te pokazao prema vratima. Uljudno sam ga pozdravila i zahvalila na svemu, nakon čega sam izašla iz ureda u hodnik gdje me Ava čekala sa dvije kave u ruci.

„Reci da je smiješ piti."

Nasmijala sam se, a zatim uzela jednu dok me vodila do svoga ureda koji je bio slatko uređen. Na zidu su bili ekrani i mnogo laptopa svuda po stolovima. Sve onako kako to izgleda, a tamo u jednom kutu je bio mali bijeli dvosjed sa rozim jastučićima i malim staklenim stolom.

Ava je odmah sjela na jedan dio dok je rukom potapšala drugi dio i onda izvadila čokoladu sa lješnjacima i stavila je na stol pokraj kave. Samo sam se smijala, a onda sam joj se pridružila. Stavila sam kavu pokraj njene te se lijepo naslonila na dvosjed i stavila ruku na trbuh, na svog malog anđela.

„Žao mi je zbog svega što si prošla, ali pokazala si se vrlo hrabrom jer si svo ovo vrijeme to tajila i sama ponovo stala na noge. Stvarno ti se divim."

„Hvala ti. Mislim, nisam imala drugog izbora. Nisam htjela da me ljudi sažalijevaju, a ovako sam izgradila novi život sa kojim sam sretna. Našla sam posao bez problema, Noa raste i sretan je i sada imam još jednu na putu. Život mi je bio prekrasan, ali prošlost mi je ponovo pokucala na vrata."

„Sve će se srediti Korina. Možda sada misliš kako neće i da će se sve ponoviti, ali ja te uvjeravam da ćemo mi dati sve od sebe da te zaštitimo, da vas zaštitimo."