Dogovor za spas

21. poglavlje- Posao i desert

„ Pa, koji je razlog ovako naglog posjeta?"

Podigla je pogled s mobitela na odvjetnika koji ju je došao pokupiti i odvesti je na imanje. Kako je ono rekao da se zove? Joseph? Vjerojatno. Bio je to stariji čovjek godina kao Madeleine i Hubert pa je pretpostavila da je s Chantelijima bio dugo. Uvijek je imao kruto držanje, no s vremena na vrijeme je mogla vidjeti koju pukotinu u toj fasadi.

„ Upoznala sam neke ljude danas."

„ Pretpostavljam da ste bili u gradu. Nije baš najsretniji način za upoznati ljude."

„ Nije" složila se, „ ali, dobila sam dobru perspektivu o glasinama koje se šire o meni."

„ Da, ali to morate očekivati. Pojavljujete se ni od kuda, dosje o vama je zapečaćen, uzimate svo nasljedstvo i nitko ne zna kakvi su vam planovi. Naravno da će ljudi pričati. Ovako i onako su stvari loše. Gubitak i promjena vodstva su samo to pogoršali."

„ No, to nije razlog da budu šupci" usprotivila se, „ ne znaju ništa o meni, a imaju puno predrasuda."

„ Dokažite im suprotno i nećete imati problema, vjerujte mi."

Kimnula je pa vratila pogled na put pred sobom. Vozili su se zadnjih četrdeset i pet minuta i konačno se pred njom ukazala monumentalna kuća sa bogatom okućnicom. Pa, očito nisu štedjeli na uređenju. Izašla je iz automobila i namrštila se kada je izbrojila preko deset automobila na prilazu oko sebe. Popravila je svoje pištolje ispod kožne jakne koju je nosila pa se uputila za Josephom u kuću.

Suprotno njenim očekivanjima, kuća je bila sterilna očišćena od svih privatnih stvari, kao spremna za prodaju. Nije bilo naznake da je netko unutra proveo život. Nije se mogla ne zapitati bi li i za njom tako brzo počistili.

„ Sve smo smjestili u konferencijsku dvoranu. Možete ući na prednja vrata ili na stražnja."

„ Stražnja, molim."

Slijedila ga je niz hodnik do drvenih vrata pa mu kimnula kako bi mu dala znak da može ići. Možda je trebala dopustiti Nikolasu da ide s njom. Odjednom se osjećala vrlo nesigurno u vlastiti plan. Obrisala je znojne dlanove u hlače pa tiho otvorila vrata.

Čim je ušla napao ju je miris dima i alkohola. Zatvorila je vrata za sobom pa se osvrnula oko sebe. Za velikim je stolom sjedilo desetak ljudi koji su očito bili odbor i vodili posao, a sve oko stola bili su nagurani ljudi tako da se uopće nije moglo proći u prednji dio prostorije. No, ona ju je uočila.

„ A, što ćeš ti tu, plavušo?" upitala je Nyx sa drugog kraja stola, „ da se nisi izgubila?"

„ Ti vodiš ove ljude dok se nasljednica ne pojavi?" upitala je smireno.

„ Da" odgovorila je, „ to mi je Nathan naredio prije no što si je ispucao metak u čelo. A, zašto to tebe zanima, plavušo?"

„ Željela sam znati koliki će mi izazov biti preuzeti mjesto vođe. Očito ne pretjerani."

Nasmiješila se kada je soba utihnula od realizacije. Pričekala je nekoliko trenutaka dok se raja nije smirila i povukla se uza zidove ili posjela na sofe pa prešla prostoriju. Skinula je kožnu jaknu i prebacila je preko naslona bijele kožne fotelje pa se i sama naslonila na naslon.

„ Da, ja sam nasljednica" potvrdila je, „ moje ime je Gabrielle. Prezime je očito upitno. Nisam došla ovamo tražiti probleme. Nisam vam došla pametovati. Nisam došla raspustiti mafiju. Nisam došla pokupiti nasljedstvo. I nisam došla nekome preoteti posao.

Odrasla sam u Italiji, u manjoj, ali istoj organizaciji kao što je ova. Upoznata sam s radom ovakvih društava i ne treba mi crtati što se ovdje radi i na koji način. Nije me briga tko je od vas ovdje individualno podržavao Chantelije i slagao se s njihovim metodama, a tko nije. Kod mene atentati iz čiste volje, silovanja za zabavu i kidnapiranje ljudi bez razloga ne prolaze. Ja ne prljam ruke. Smatram da se do profita može doći elegantno i ispod radara i ja radim na taj način. Ako je netko toliko morbidan da mu te stvari trebaju, može se pokupiti odavde."