Najslađa Pogreška✔ završena

Dvadeset četvrto poglavlje

Tanner

Toliko mi se bilo teško odvojiti od nje. Toliko teško da nisam ni sam bio svjestan kako sam to uspio i nekako se natjerao da dođem ovamo. I sada kada sam tu svakih pet minuta gledam na sat koji se doslovno ne pomiče i to me užasno nervira. Mrzim noćne smjene jer smo svi umorni i za drek i još mi je ona u mislima i stalno razmišljam o tome kako ću se pritisnuti uz nju i spokojno spavati. Barem pokušati spokojno spavati. Stalno mi je njena sigurnost na pameti. Stalno razmišljam što i kako dalje. To me jednostavno ne ostavlja na miru.

I dok me Alex tješi da mu da još par dana da osmisli pravu taktiku da se jednom zauvijek riješimo Dijamanata, ja sam i dalje napet i tu je i onaj osjećaj koji mi nikako ne daje mira jer slutim na nešto stvarno loše i toga se već počinjem pribojavati. Ne znam ni što da mislim ni kako da se odnosim prema tome svemu. Samo želim biti uz njih i to je sve što tražim.

I dalje sam ovdje. I dalje sa ovdje na ovom mjestu gdje sam skoro pa cijelo vrijeme. Jedva da sam se pomaknuo od tuda jer eto, nisam imao razloga da se pomičem. Popio sam tri kave, tri kave i meni i dalje nije dovoljno. Nije mi dovoljno jer mi se i dalje spava i nikako ne mogu otjerati taj umor. I dalje gledam na sat, i dalje gledam na sat, al on samo stoji i stoji.

„Otpast će ti oči od tolikog gledanja u sat"

„Otpast će meni svašta ako se taj sat već jednom ne pomakne. Poludjet ću Alex. Ovo predugo traje, a mi nismo apsolutno ništa napravili."

„Tko kaže da nismo ništa napravili? Dobro, možda ti nisi jer ionako sada ništa ne radiš već samo piješ kavu i gledaš u sat, ali ja. Cijelo vrijeme radim da se riješimo onih i ne prigovaram ti."

Pogled sam spojio sa njegovim te vidio koliko je i on umoran, ali ni jednom nije prestao raditi. „Oprosti. Imaš pravo, ja tu doslovno jedva da sam nešto pipnuo, a ti cijelo ovo vrijeme radiš da nešto postigneš i onda ja tu nešto govorim što nema smisla. Žao mi je."

„Ma nema veze ajde, volim svoj posao tako da mi to nije neki problem. Ionako imam snage za svašta." Blesav osmijeh mu se pojavio na licu i odmah sam znao da se nešto događa.

„Onda, imaš li mi nešto za reći?"

Alex se ponovo nasmijao, a onda je pogledao van ureda gdje je hodala Ava i nešto pjevušila sama sebi. Tako je nasmiješena, tako zabavna, tako opuštena. Pogled je prebacila kod nas i samo se slatko nasmijala. Međutim nije gledala u mene već u njega. Pogledao sam i ja u Alexa koji se rascvao kao cvijet.

S njima se sigurno nešto dogodilo. Nešto se ovdje slatko kuha, a i jedan i drugi šute kao zaliveni. Saznat ću ja to, saznati pa da si malo zasladim ovaj dan koji nikako da prođe. Nakon što nam je Ava nestala iz vida došetao sam do Alexa i naslonio se na njegov stol. Alex me sa osmijehom pogledao i samo prekrižio ruke.

„Pretvorio sam se u uho."

„Jesi, ajme opće nisam shvatio. Kako si to učinio? Daj budeš i mene malo naučio kako ti to uspijeva?"

„Budalo." Sa papirom koji mi se našao pri ruci sam ga lupio po glavi, a on se i dalje smijao. „Pričaj ti meni što se to događa s tobom i Avom."

„Što bi se događalo?"

„Ajde nemoj se praviti da nemaš pojma o čemu govorim jer se itekako nešto događa. Pitat ću nju ako mi ti nećeš reći." Odgurnuo sam se od stola te krenuo dalje, a onda me uhvatio za ruku.

„Ja ću ti reć samo tu ostani."

Zadovoljno sam se nasmijao i onda mi je Alex krenuo prepričavati kako su oni dva bili jučer na spoju i kako je sve bilo i više nego savršeno. Bilo im je kao u snu. Kroz priču se Alex cijelo vrijeme smijao i bio je tako drugačiji nego inače. Na pitanje jel ju poljubio je odmahnuo glavom i rekao da je nije poljubio već da su je skoro progutao na što sam se počeo smijati ko budala neka.