Demon 🔚🔚🔚🔚

16. Poglavlje

U isto vrijeme
Marbell Falls

Otvaram prtljažnik dok se naginjem i gledam u usnulog starca. Nadam se da neće umrijeti od doze sedativa koji sam mu dao, jer mi je potreban da pronađen Ellenor, spuštam prste na njegov vrat i napipam jak puls. A zatim zatvorim prtljažnik i pogledam prema restoranu dok se crna kosa kreće među redovima i dostavlja hranu. Svejedno želim imati garanciju ako Ellenor bude briga šta će biti s njenim ocem, ali za Rose će se brinuti pa ju možda izbaci poplava na površinu gdje god su je sakrili.

Mobitel mi zazvoni kada ugledam ime poželim ga baciti jer me opsesija ovog čovjeka užasno počinje nervirati.
- Da.
- Imaš li ju? - zatvorim oči i bijesno provučem ruku kroz kosu.

- Da ju imam već bi ju i vi imali, što znači da ju nemam.
- Ja te plaćam da ju dovedeš, a ne tražim tvoj sarkazam. - bijesno kaže dok se malo naginjem prema naprijed i ponovo podignem dalekozor i pogledom pratim kako Rose se smije nečemu što je glavni kuhar rekao.

- Želim ju kraj sebe za tjedan dana, ne zanima me kako, ne zanima me tko će poginuti u tom pokušaju, ali imaš tjedan dana roka ili ću te jebeno zamijeniti s nekim tko zna svoj posao.

- Da gospodine. - snažno zatvorim jednokratni telefon i nastavljam gledati dok planiram kako ću ju oteti i odvesti kao mogućeg taoca u zamjenu za Ellenor. Ali već znam ovo će biti jebeno teška misija.

*****
Ellenor
Salvation

- Zašto plačeš? - upita me dok me polako spušta natrag na pod, i napravi korak nazad.
- Axana je rekla nešto što ja nisam uspjela u deset godina izgovoriti.

Tiho kažem dok se polako primaknem njemu i stavim ruku na njegova prsa, on blago zadrhti od mog dodira.

- Šta je rekla? - tiho upita dok gledam kako pokušava svoj fokus ostaviti na meni a ne na mojim usnama.

- O Danielu.
- Šta o njemu?

Odmaknem se korak i pokušavam smiriti svoje ubrzano srce. Napravim jedan krug oko sebe dok za svaki slučaj provjeravam da li smo sami. Nervoza me lovi jer pokušavam napokon izvući istinu koju nikada nisam iz govorila nikome.

- On je.... zastanem jer gubim dah i ruke mi trnu te kada napokon pogledam u Demona dobijem neki mir, dobijem snagu, ispravim se i jednostavno prevali riječi preko usana. - On je moj sin.

Ne znam šta očekujem od Demonove reakcije ali definitivno nije ljubav, dok poseže za mojom rukom i promiče ju na svoje usne.

- Znam. - kaže tiho dok ne prekida kontakt s mojom očima.

- Rekla mi je Axana da skoro svi znate ali ja sam svejedno željela da čuješ od mene. Imala sam sedamnest kada sam ga rodila, zato sam jako oprezna i želim ga zaštititi.

- Želiš li mi ispričati sve? - upita dok mi pušta ruku i sjedne na stol te mi zapravo u tom trenutku nikada nije bio ljepši, bolji, dok me gleda s ljubavlju i s nimalo sažaljenje ili ljutnjom.

- Rodila sam ga s sedamnest, oduzet mi ga je iste sekunde kada je izašao iz mene. Nisam ga vidjela sve do osme godina, i tek prije godinu sam uspjela da ga napokon dovedem sebi. Ali ono što ja nisam znala je da je moja mama i... - gutam teško jer izgovarati njegovo ime mi donosi psihičku bol, zadrhtim svaki put od straha. - Aleksandar su se pobrinuli da on zna da sam mu ja nitko i ništa te da nikada ništa s njim nisam htjela imati da sam ga zato ostavila u domu. Pobrinuli su se kada me vidi da ne želi imati sa mnom ništa, dvije godine su mi trebale da doprem do njega.

Demon me gleda u šoku i nikako ne trepće.

- Kako?
- Tako što na njegovom rodnom ne stoji moje ime već ime moj mame, tako što su se pobrinuli da je uvijek jedan korak uvijek ispred mene, tako što me je godinama ucjenjivala da radim sve što ona želi, ako želim da Daniel preživi. Uvijek je govorila da je samo jedan poziv dijeli i da Danielu će vrat biti slomljena u sekundi i zauvijek zaboravljen.