Tišina

IX dio

Beograd, 13.jul
08h 02minute

Moju srecu i raspolozenje nista ne moze da pokvari. Osjecam se uzviseno, nagradjeno. Sjedim u velikoj stolici u kancelariji. Okrecem se u krug. Cujem kucanje na vratima. Krstic. Doslo je vrijeme da ocistim zito od kukolja.
- Naprijed.
- Zvali ste me.
- Da. Doslo je vrijeme da se oprostimo.
- Molim ? Nekud idete ?
- Ne vi idete.
- Kud ?
- Kud god zelite. Po mogucnosti sto dalje odavde. Sto dalje od mene i moje porodice. Izvolite, ovo je rijesenje o vasem otkazu.
- Vi to ozbiljno ?! Mislim da grijesite.
- Krsticu. Uzmite taj papir. Gubite se odavde, cak ste dobili i otpremninu koju niste zasluzili. Zato vas molim da se oozurite.
- Da li vas brat zna za ovo ?
- I da ne zna, kakve to veze ima ?
- Vidjecete kad on sazna!
- Prijetite mi ?
- Mozda. Trebali bi ste paziti kud hodata po gradu.
- Zvacu osiguranje da vas izbaci.
- Nema potrebe.
- Bilo mi je drago suradjivati manje.
Ljutito je izasao napolje, zalupivsi vratima. Duboko sam udahnula. Dan je vrlo brzo prolazio. Vec je kraj radnog vremena. Izlazim iz firme, vukuci za sobom veliki pano koji ce biti na prezenaciji nasih novih proizvoda. Kisica pada napolju. Obukla sam se i vise nego toplo. Stavljam slusalice u usu. Izlazim na pjesacki prelaz kako bi stigla do auta. Pjevusim, zazmirila sam. U sekundi osjecam jak udarac golemu bol. Paralizovana sam. Letim, padam na mokar asfalt. Udarilo me je auto. Tresem se. Oh Boze umirem li sada kada mi je najljepse ? Cujem sirene. Medicinski radnici me prekrivaju bijelim tankim carsafom da ne kisnem. Jos sam ziva. Kisa jace pada. Cujem sve sto govore. Osjecam njihove proste dodire. Jedva da disem. Ni jedan dio mog tijela me ne slusa. Oci nece da se otovre.. usta nece da se otvore. Mozda sam krenula na nebo ? Stigli smo na VMA, hocu li umrijeti tamo gdje sam se rodila. Od jednom vidim neku tamu oko sebe. Nema nikakvog svijetala. Tama polako nestaje, stojim na obali Save. Vidim svoje roditelje. Otac peca sa Markom i Lukom. Majka lezi na pjesku i cita knjigu dok se Vuk kraj nje igra. Ja mala berem cvijece. Tako sam srecna. Negdje na sredini vodi vidim veliki vrtlog. Odvlaci moje roditelje. Ostajemo sami. Vuk place, dok ga Marko tjesi. Luka samo nepomicno stoji. Ja pokusavam ici za njema. Prepustam se vrtlogu, ali voda me ne zeli uzeti.

Moglo bi reci da se budim. Zgrusana krv me svrbi na lijevoj ruci. Pokusavam se pocesati, ali ne mogu dici ruku. Zelim vristati. Ne mogu ni to. Ali cujem, cujem Marka galami. Svadja se sa nekim.
- Zasto si dosao ?!
- Zelim vidjeti Aniku.
- Ko si ti da gledas moju sestru ?!
- Covjek koji je voli.
- Voli ? Ti nekoga volis ?!
- Da.
Marco je tu. Lela se umjesala.
- Marko. On je i otac njenog djeteta. Mora biti uz nju.
Marko cuti. Odlazi ne moze doci sebi. Moja beba. Da li je ziva ?
Marco ulazi na staklena vrata sjeda, na stolicu kraj mog kreveta drzi me za ruku. Njegov dodir. Prica mi, govori mi da se borim. Place, njegove suze padaju na moju ruku. Aparati pocinju da piste. Doktorica ulazi na vrata. On mora izaci napolje. Odvajaju nas, ljubi me u ruku. Ozivljavaju me. Ponovo Bog me ne uzima sebi. Ostavlja me da se borim. Cujem doktoricu kako prica.
- Beba je jos uvijek ziva. Ali ne znamo do kad. Ako krvarenje ne prestane za sat vremena, umrijece i ona i djevojka. Mozemo samo cekati. Ne pustajte nikog unutra. Uredu ?
Ziva je, ziva sam.