Fuckin' Perfect... USKORO ...

Chapter 4.

''Aaaa!'',glasan jauk,prenuo je Hannah iz sna.Brzo je ustala te jurnula iz sobe.Ali prizor koji je vidjela,nije je baš razveselio... Njen tata je ležao na sred sobe...Iako mu je iz ruke tekla krv,on nije puštao razbijenu flašu viskija.Hannah je brzo dotrčala do njega te mu flašu otrgla iz ruke.

''Pusti me!'',rekao je te je odgurnuo.Poslije takve reakcije Hannah je ustala te potražila kutiju sa prvom pomoći.Otvorila je vitrinu te brzo uzela kutiju,došavši do tate.
''Rekao sam,pusti me!'',bio je još glasniji.''Dopusti,molim te.'',moleći je progovorila Hannah.

Polako je ispružio krvavu ruku,na šta se Hannah zgrozila.Lagano je otvorila kutiju prve pomoći,te uzela medicinski alkohol..Očisitla je ranu,te ju namazala jodom.Polako je zavojem prelazila preko ruke,te ga svezala u čvor.Toplim pogledom je oči usmjerila prema tati,čija je glava bila na nozi od stola.Oči su mu bile zatvorene.Hannah ni sama nije znala da li da ga budi.
Pažljivo je ustala i pokušala ga dići..Sa teškom mukom ga je spustila na sofu,te ga je pokrila uzevši deku iz ormara.

Sat je otkucavao 20:04 h....Hannah nije mogla zaspati,prerano je,a i spavala je danas.Sa vješalice u hodniku uzela je svoj topli kaput,te zatvorivši ulazna vrata,uputila se niz ulicu.
Odlučila je izaći na svjež zrak,čuti pjesmu cvrčaka,i vidjeti sjaj svitaca.Pravila je lagane korake po prašnjavoj ulici.Ulične lampe su pravile njenu sjenu na sivom putu.Ušavši u park,još više je usporila da bi se divila tom čudu od prirode.
Uvijek je voljela zelenu travu po kojoj djeca trčkaraju i prve vijesnike proljeća.Iako je sada već i ljeto na izmaku.Našla je ugodno mjesto,te sjela na klupicu pored velikog hrasta..
Zbog tranaca koji su prošli njenim tijelom,ruke je stavila u džepove.

''Mama,spava mi se..Idemo kući!'',začula je sviljenje malog dijeta koi je sa svojom mamom prolazio kraj klupe na kojoj je sjedila.
''Uredu,idemo.Ali nemoj sutra tražiti da te opet vodim u grad.Sada si bio dovoljno.'',objašnjavala mu je mama,uzimajući ga za rukicu.

Hannah je pognula glavu,prisjećajući se vremena koje je provodila sa svojom mamom.

•Flashback•
''Hannah,idemo..Hladno je.'',trljajući ruke rekla je njema majka Miranda.
''Ne mama,ostanimo još malo.'',molila je Hannah dok se premala da sjedne na sanke,te da se spusti niz brdo.
''Ovdje smo već dva sata,prehladit ćeš se.'',upozoravala ju je Miranda.
''Neću mama,samo još ovaj put.'',rekla je spuštajući se niz brdo.

''Hajdemo sada,dosta je bilo.'',rekla je Miranda zakopčavajući joj kaputić,poslije zadnjeg spuštanja niz snjegovito brdo.
''Okey mama,ali dolazimo li sutra.?'',upitala je Hannah,namještajući rukave kaputa.
''Vidjet ćemo,možda.Ako tata bude slobodan,doći ćemo sa njim.'',rekla je navlačući joj kapu na glavu.

•Returnto the present•
U tom trenu,Hannah je iza sebe čula korake,nije se htjela okrećati.Nikada ju nijetoliko zanimao svijet oko nje,niti se htjela gurati tamo gdje joj nije mjesto...Ali je pored sebe ugledala crnu sjenku.
Netko je sjeo pored nje.Okrenula je glavu na desnu stranu,i ugledala onog momka,koji je gledao u nju.

‘’Možda bi bilo vrijeme da se upoznamo?’’-začula je Hannah,te samo slegnula ramenima.

‘’Ja sam Harry.Drago mi je.’’-rekao je te pružio ruku.
‘’Hannah.’’-rekla je postiđeno,uzvrativši rukovanje.Dotaknuvši ga,osjetila je hladnoću na njegovoj koži,na šta su trnci prošli njenim tjelom.
‘’Vidio sam te danas kako plačeš.’’-dodao je poslije duge šutnje. ‘’Moj savjet ti je samo da ignorišeš sve to,nisu vrijedni,niti su bitni u tvom životu da bi ti plakala zbog njih.’’-prošao je rukom kroz kosu.

Hannah je šutjela,nije imala riječi na sve to.Znala je da je bio upravu,ali kada dobiju neku uvredu,ona ne može suzdržati suze.

‘’Znam da ti moji savjeti možda ništa ne znače,ali tako bi bilo najbolje.Zašto dopuštaš da te gaze.Ne dozvoli to.’’-ponovio je.
''I ti si takav.Zašto i ti ne zaboraviš na svakog,i živiš normalnim životom?’’-upitala je pogledavši ga.
‘’To ti misliš! Ja upravo to radim,ignorišem sve.Misliš da ja nemam istih problema.? Nemam sada,ali sam imao.A sada? Kad sam na neki način,otjerao sve,okanili su me se.Tako i ti trebaš.’’-rekao je izvadivši neki papir iz džepa.
‘’Znam,trebala bih,ali ja nemam toliko hrabrosti.Ja nisam muško.’’-podsjetila ga je.
‘’Baš za to što si žensko,nemaš pravo na život? Imaš,i to treba da iskoristiš.Ništa nije vrijedno života,ništa.Ali ti kako želiš,ja sam rekao svoje.Nemam pravo na tvoje odluke,samo sam htio da te malo vratim u sadašnjost.’’-rekao je te ustao.
‘’Hvala ti,ali prvo vrati sebe.I ti živiš u prošlosti,a to sam vidjela prekjučer na groblju.’’-rekla je okrenuvši glavu,na šta je on samo prošao i uputio se niz ulicu

 Hannah je ostala opet sama,ali ovaj put su joj se u glavi mutile razne stvari.Možda je ovaj tajanstveni momak,ipak bio u pravu.Polako je ustala,te krenula kući.Ponovo je prolazila istim putem,gazeći lišće koje joj se zametalo pod noge.
Sjetila se da u džepu ima slušalice.Izvadila ih je,te pronašla odgovarajuću pjesmu.Ovog puta se odlučila za svoju omiljenu grupu Black Veil Brides,puštajući pjesmu ‘’Lost It All’.Unijela se u pjesmu,ne gledajući i ne obraćajući pažnju na zlobni svijet okolo.

Hodajući tako,nije primjetila da je već došla do kuće.Polako je otključala vrata,te zakoračila unutra,zaključavajući kuću.Kao po običaju bila je prazna.Opet je izašao,ne javivši joj se.
Svoj kaput odložila je na vješalicu.U dnevnom je sjela na sofu,te noge stavila na stol. ''Šta je ovo?''-upatila je gledajući u sliku koja se nalazila na polici.Tri,tada sretne i nasmijane osobe su živjele živote..A sada je sve gotovo..

''Mama,tata,gdje ste?''-briznula je u plač,zagrlivši jastuk. ''Trebam nekoga.''-podsjetila je Boga. ''Postojim i ja.''-dodala je.
Legla je,te naslonila glavu na stranicu sofe.Skupivši noge,nije prestajala plakati.Imala je mnogo pitanje,koji su joj se vrtjeli po glavi.Trebala je nekog da joj odgovori na sve to.Ali oko nje nije bilo nikoga.Zatvorila je oči te pokušala zaspati,ali nije joj išlo.
Iz sobe je donijela svoj dnevnik,prekrižila je noge,te ga otvorila.Razna osjećanja prošla su kroz nju,jer već dugo nije pisala.Drhtavom rukom je prelazila preko papria.

''Je li ovo život? Jesam li se baš morala roditi u ovo vrijeme,u vijeme punom boli i patnje,u vrijeme kada nikog nije briga za druge,nego samo misle na sebe.
Bože,trebam nekoga,nekoga tko će biti uz mene,bar na 5 minuta.Da mu za tih 5 minuta ispričam sve,sve svoje boli.Zar mnogo tražim?
Ne želim materijalne stvari,ne želim popularnost,ne želim 10 prijatelja.Tražim samo jednog.Ne mora biti ni jedan,ali bar da moj tata bude uz mene.
Oduzeo si mi mamu,zašto sada oduzimaš i tatu.Ne mogu sama kroz ovaj surov život,ne mogu.Da je bar u školi sve dobro,ali nije.Zašto postoje tako zli ljudi,zašto?
Zašto me svaki dan moraju podsjetiti na to,da ja nemam ama-baš nikoga.Ali dokad ovo da ti govorim i pišem,Bože.Kad se ništa ne mijenja,nema pomaka,sve je isto,evo već nekoliko godina.
Nemam više snage napisati išta,jer Bože,i ti si me napustio.''-stavila je tačku,te zatvorila dnevnik.Suznim očima,nagnula se na jastuk te jecala,ali je ubrzo zaspala. //

•Ljudi,evo 4 dijela ove priče.Većina vas je zaboravila na nju,možda svi,jer nisam pisala 8-9 mjeseci,ali nisam imala vremena.
Škola me je sprečavala,nemojte se ljutiti. :( Izbrisala sam  one dvije priče,jer za njih sam izgubila inspiraciju,nadam se da ćete čitati bar ovu...
Sorry još jednom :/ Sry što je neuredno,ali me komp.zeza i ne kontam gotovo ništa ovaj novi sistem wattpada.
Pišite mi komentare,šta je dobro a šta ne.Votajte,mnogo mi znači.♥Nastavak će biti kada stignem.

P.S.Sry na greškama nisam uspjela pročitati i ispraviti ♥