Demon 🔚🔚🔚🔚

19. Poglavlje

Treći dan.
19.15h

Budi me nečiji nježni dodir u kosi toliko se brzo trgnem od dodira da glasan vrisak ispustim kada me bol u nozi pogodi.
- Ellenor sve je uredu. - zbunjena sam i dezorjentirana otvorim oči i pogledam u Rose koja mi se nježno osmjehuje.
- Jesi dobro dušo? - kimam glavom dok mi suze ispune oči i blago klize niz lice.
- Žao mi je. - kažem tiho dok se primičem i spajam ruke s njenim kroz rešetke.

- Nisi ti kriva, dušo pa ovo nikako tvoja krivica ne može biti. Ti si isto zatvorena i još si vezana za tu kuglu kao kakav zločinac.

- Mene želi, uvijek me je želio i sada će upotrijebiti tebe da me natjera da radim šta želi.

Raspadam se i moji jecaji postaju glasniji.
- Ellenor, sve će biti uredu? - nježno me povlači prema sebi, i osjetim kako se hladne šipke urezuju u moje vrelo tijelo, ali i dalje me razdvajaju od nje.

- Ja sam kriva.
- Prestani. Odmah da si prestala. Ovo nije tvoja krivica. - blago me prodrma kao da želi natjerat svaku riječ da uđe u mene.

- Doći će po nas. - pogledam u Johna i osjetim novu vrstu boli kada se sjetim da je i on ovdje.
- Sranje. - kažem dok ga gledam i nove suze ispune moje tijelo.

- Koliko dugo smo ovdje? - tiho pitam jer mi tijelo vrišti za hranom, vrišti za vodom, vrišti za toaletom kao da danima nisam bila budna.
- Tri dana. - kaže John tiho dok polako prilazi i shvatim da je sličnost između nas nevjerojatna. Ista boja meda boji svaku vlas na našoj glavi, iste oči i na trenutak sam sretna jer ipak ličim na ovog nepoznatog čovjeka nego na svoju mamu.

Sranje tri dana sam spavala, čak i dok sam padala u nesvijest sam znala da mi je tijelo iscrpljeno do dna. Nježno rukom dodirnem ranu na nozi i osjetim kako mi bol kroz tijelo proleti.
- Neo se brinuo o tebi, ostavio ti je hranu na dnu madraca, trebaš jesti.

Snažno ugrizem usnicu dok se pomaknem na rubu madraca i ulovim vrećicu te brzo izvlačim bocu vode i pijem ju do samog dna, sendvič je slijedeći dok ga trpam niz grlo skoro da ni ne žvačem od gladi.

- Bio je ovdje. - kaže John slomljenim glasom dok me polako prati pogledom, zastanem u pokretu dok ga gledam u lice. - dugujem ti do smrti izvinjenje, mislim da ni za cijeli život nije dovoljno da se iskupim jer sam te ostavio.

- Šta? - kažem tiho i zbunjeno.
- Dolazio je prokletnik dolje i u detalje pričao tvom ocu šta ti je godinama radio.

Zatvorim oči dok sram ispuni i oboji moje obraze, ujedno mi Johnov pogled pun bola leti pred licem, tek sada shvaćam shrvanost i bol koja se ocrtava na njegovom licu, uz iscrpljenost kao da nije oka ni na trenutak zatvorio danima.

- Ne možeš to ispraviti. Jednostavno zaboravi. Prošlosti je mjesto tamo gdje i je, u prošlosti.

Kažem dok spuštam glavu i nastavljam trpati hranu u usta.
- Kako ćemo pobjeći? - mijenjam temu dok stavljam zadnji komad i polako ga jedem dok se mislim.

- Smatram da je Neo naš najbolja način. - zagrcnem se dok gledam u Rose.

- Wtf? On je Aleksandrov potrčko. Ne možemo mu vjerovati.

- Da je, ali je ujedno u zadnja tri dana brinuo o tebi, donosio nam hranu i vodio u kupaonicu.
- Ne znam Rose nekako je nepredvidljiv. - kaže John koji izbjegava moj pogled kao kugu.

Tiho udahnem jer samo mogu zamisliti šta mu je govorio, izgleda kao da je ostario najmanje deset godina od kada je ovdje zatvoren.

- John tu ne možeš ništa promjeniti. - kažem tiho jer želim da me prestane gledati s tugom i sažaljenjem, rukom posežem i ponovo dodirnem ranu na svojoj nozi koja doslovno bukti na mom bedru.