Demon 🔚🔚🔚🔚

21. Poglavlje

NE!
Ne.

Kao u usporenoj snimci sekunde do katastrofe, njen prst ide prema mom ramenu, Neo ispusti glasan urlik dok se trga i baca na mene, svom snagom letimo na drugu stranu kod ulaznih vrata.
Vrisak agonije ispuni njegovo tijelo dok moja vatra pojuri u njegove vene.
- Vodi Rose van! Neo bori se protiv vatre! -  zapovjedim dok se okrećem prema jedinom mutantu koji ga sada može spasiti. - Frost!

- NE! - Rose se otima u rukama Blacka i lik koji ju je štitio napravi korak naprijed i svoju cjev prisloni na Blackovu sljepoočnicu.

- Spusti ju! Molim te pomjeri se milimetara vuku i mrtav si. Svi da ste odmah stali i odmaknuli se od Nea.

Nema ga!

Dragon mi pošalje misao i cijeli drhtim dok gledam kako se Neo grči i stišće zube, sekunde ga dijele od sigurne smrti i kimnem glavom prema Frostu.
Riječi između nas nisu potrebne.

Ellenor

Došao je!

Srce mi vrišti dok pokušavam obrisati suze s obraza i gledam kako plamenovi vatre obasjavaju nebo.

- Stigao je. - kažem ponosno više za sebe kao da si naglas potvrđujem moj demon upravo je stigao.
- Da. - John kaže dok sjedi što dalje od mene, ni jednom nije pogledao u mene ili prema meni. Kao da ne može podnjeti pogled na mene.

- John? - kažem dok polako pužem po podu i prilazim mu bliže sve dok mi moja ćelija dozvoli. - molim te prestani  krivit se, ne možeš ništa ispraviti ako želiš ikakav kontakt sa mnom ili Danielom morati ćeš to ostaviti ovdje u ovoj rupi.

- Nije jednostavno. - tiho i umorno izdahnuti, dok podiže pogled i pogleda me u oči, koje su mu pune tuge, pune žalosti. - Tolike godine si bila blizu, tolike godine sam propustio, prvi govor, prve korake...

Progutam suze kada utihne i spušta poraženo glavu na grudi. - Ali upravu si, želim te u svom životu, želim ti ostatak svog života pokazati i dokazati da imaš oca, imaš mene Ellery. Više nikada neću okrenuti glavu i dozvoliti da budeš povrijeđena.

Njegove riječi po prvi put u meni probude nadu da bar jedan roditelj koji me je napravio pokazuje žaljenje i želi me, želi mene prljavu, uništenu. Želi mene.

Suze se skupljaju u očima dok srce mi počinje ubrzano lupati i osjetim kako se moji zidovi polako prema John popuštaju, spuštaju se i dozvoljavaju da njegova ljubav u očima ugrije žaljenje za izgubljenim. Bar sam uvijek imala njega, ili bi bar imala da je znao da postojim. I zbog toga svoju mamu mrzim još više.

- Hvala ti. - kažem tiho.

Ali u tom trenu vrata se uz tresak otvore i trgnemo se prema vratima gdje stoje dva muškarca u crnom i sa maskama na glavi te svoje puške okrenute drže prema meni, pomaknem se dalje od njih i blago zastenjem kada me bol pogodi, Aleksandar ulazi iza njih i bez rijeći žuri prema mojoj ćeliji.

- Ostavi ju! - John skače na noge i zaleti se prema svojim vratima. - Ne diraj ju!

Ali on je već ispred mene i snažno me povlači na noge, tek tada ugledam krv koja mu se slijeva niz vrat, strah bukne u meni i pokušavam se odmaknuti od njega, ali jače mi stisne ruke.

- Želiš li da ga ubijem? - prosikta mi tiho u uho. Jedan od muškaraca se okrene te iz bedra izvuče svoj prigušeni pištolj i nacilja Johna. Onaj tren kada metak izleti iz cijevi i trenutak u kojem John padne na pod vrisak mi pogodi grudi. Toliko glasno vrištim da mi pluća žele otkazati, krv oblije njegovu majicu i pokušavam se otrgnuti, pokušavam gadu iskopati oči. Ne. Ne. Ne!

Ali šamar me natjera da trgnem pogled s Johna koji nepokretno leži na podu. Molim te Bože, spasi ga. Molim te tek sam ga dobila natrag.

- Ubiti ću te. - pljunem mu u lice i glasno mi se nasmije dok ponovo podiže ruku i pogodi me u lice, padam na tlo dok njegove noge nastavljaju nemilosrdno napadati moj trbuh, leđa, pokušavam zaštititi glavu.