Nauči me voljeti

Otmica

Sjedim i dalje na onom istom stolcu, ali sada već krv kaplju svuda sa mene, pošteno su iživjeli svoje frustracije na meni, toliko da nemam više snage niti glavu držat uspravno,nasmijem se sam sebi,e Davide, crni Davide šta ti je ovo trebalo, trebao si pobjeć i zaradit pare negdje drugdje, a ne zbog jedne pogreške da glavu izgubiš. 

Prošla su već dva dana, a nitko niti hrane da mi donese, sve sto sam dobio je času-dvije vode čisto da ne crknem. Većinu vremena sam spavao jer iskreno nisam imao snage niti budat biti a kamoli pokušat pobjeći. 

Noć trećeg dana se nešto događalo u bandi jer se toliko nabijalo i pucalo da nisam mogao ne primjeniti,a onda ništa tišina i netko ulazi u sobu i odvezuje me, na šta se cimnem i otvorim širom oći "Ljepu porukicu si mi ostavio, stvarno sam pomislio da ćeš se ljepo ponašat, a kad ono kifla, uteko ti, a ja ispo budala" cereknem se na to "Pa eto pronašao si me, nije li to sjajno? Samo eto malo kasniš, nisi imao gušta prebiti me kao oni" nakašljem se i pokušam se ustat što mi nikako ne uspijeva ,kvragu ne samo da više ne osječam ruke od prestanka cirkulacije već me cijelo tjelo razvaljuje od boli, vjerovatno i pokoje rebro imam slomljeno

"Ideš samnom, moj stari nas čeka, rekao sam ti da ćeš kad tad propjevat"  povuće me za ruku i natera da se zadnjim atomima snage oduprem ljemu "Nikuda ja nejdem odavdje,barem ne sa tobom" zjevnem i pogledam njegovu već iznerviranu facu što je ujednom i zadnje što sam vidio jer me lik onesvjestio.

LUKAS

Lik je jebeno pobjegao iz sobe, sa onolikom ranom na trbuhu je iskočio sa drugog kata i otišao, nasmijem se sam sebi na to, ma bravo Lukas jesi kralj, pa ti vjeruj dečku koji dolazi iz bande, a isti si on.
Samo sam se nadao da nije toliko glup da se vrati u svoju bandu, ali moji ljudi mi javljaju da jest, kvragu jesu ga baš istraumatizirali, zna se od prije kakvi su načini udava i kakav je njihov odnos prema svojim ljudima i poslu, njegov stari je sposoban nekome spucat metak u čelo bez da trepne ,bio on suradnik ili neprijatelj. 

Vratim se kućii i javljam ocu situaciju na šta on samo klimne glavom "Vrjeme je da na naš posao premjestimo natrag u Anconu, dosta smo se zadržavali ovdje i surađivali sa nelojalnim ljudima i lažovima koji se ne drže pravila, nađi i povedi i tog malog sa nama, siguran sam da zna i više nego dovoljno čim su samo njega slali na sve zadatke" klimnem glavom i krenem se pripremati. 

Pozovem naše ljude od povjerenja i objasnim im plan. Ljepo je imati ljude koji te slušaju zbog odanosti i same volje nego zbog straha za svojom glavom,otac me je od početka naučio da strogoća ali i poštovanje vlastitih ljudi jedina vodi to odanosti, naši znaju ako zajebu teško ostavljajući važne svjedoke ili dokaze da će ostat bez glave, ali isto tako ne tjeramo vlastite ljude u smrt bez razloga, neka granica se mora znat u našem poslu. 

Krenemo nakon dva, tri dana prema njihovom teritoriju završavajući i zadnje pripreme, većina ljudi, skupa sa mojim ocem i sestrom su već u Anconi, vrjeme je da opet zauzmemo to mjesto i obnovimo već odavno započet posao tamo.

Naravno Udavi imaju tako neorganizirani sustav straže i toliko jadne i slabe ljude koji bi se prodali samo za neku siću te lako ulazimo sve do tajnog skrovišta bez pol muke,siguran sam skoro pa 99 % da ga nisu ostavili u glavnom skovistu nego nekom od posjeda koja imaju u vlasništvu, a tako je i bilo.
Nekolicina čuvara je stajala ako jedne manje hale, vrjeme je za akciju pomislim dok mi adrenalin lagano skače,od svih ja sam jedina dobrica koja ne koristi pištolje za ubijanje već vlastite šake,nisam fan hladnokrvnog oružja i metaka, ako ne može ovako niti ne mješam se, kao niti ovaj put.

Dečki pobiju sve čuvare te stanu ispred čuvati stražu i čekati kombije da se dovezu dok ja ulazim unutra.
Kvrapcu podjeljena je na par manjih prostorija,pa sada ti njega nađi, u kurac baš kad mi se žuri.
Odem u zadnju i nizu i gle vraga pogodim iz prve.A tek šta imam vidjet kad uđem, dobro da mu dušu nisu izvadili i počupali, đaba moja briga i previjanje njegovog trbuha kad izgleda da su ga itekako dobro sredili, krvi na sve strane očeš od glave pa doslovno do pete i na podu je čak ima. 

Odvežem mu ruke i vidim da podiže glavu "Ljepu porukicu si mi ostavio, stvarno sam pomislio da ćeš se ljepo ponašat, a kad ono kifla, uteko ti, a ja ispo budala" cerekne se na to "Pa eto pronašao si me, nije li to sjajno? Samo eto malo kasniš, nisi imao gušta prebiti me kao oni" preokrenem očima, ne znaš ti šta bi ja tebi voljeo radit,dvaput bi razmislio o ponovnom prebijanju pomislim, a onda težak kašalj, izgleda da su ga stvarno dobro sredili, kašlje ko da ima rupe u plućima. 
"Ideš samnom, moj stari nas čeka, rekao sam ti da ćeš kad tad propjevat. " primim ga za ruku kako bih ga podigao, a on budala još mi više otežava svojomm tvrdoglavošću "Nejdem ja nikuda, barem ne sa tobom" pogleda me osuđivački, jao ovaj dečko će me koštat živaca siguran sam, da nije tako prokleto ljep taman bi ga bacio kroz prozor bez ijedne rjeći. 

Lupim ga rukom u potiljak te se onesvjesti i ona njegova tvrdoglavost se opusti, krasno sad ću ga morat i nosit, kakav princ, dobiva i kraljevsko nošenje u paketu.