Kad je tijelo palo

Uvod

I'm bad, and that's good.
I will never be good, and that's not bad.
There is no one I'd rather be
than me.

***

Nisam sigurna zašto ovo pišem. Nikad nisam imala naročitu potrebu da pišem bilo šta što je izvan obaveznih pismenih radova u školi. Nisam čak ni zainteresovana za literaturu i ljepotu riječi. Međutim, nešto unutar mene me nagoni da zapisujem redove što sada čitaš preko plavog ekrana upravo ti, Internet stranče. Ali zašto sam onda napravila nalog i objavila svoju priču? Uopšte ne marim za mišljenje koje ćeš htjeti da mi iskucaš nakon što ti oči prelete preko posljednje tačke. Za mene, samo si anonimna ikonica, niz slova i interpunkcijskih znakova. A ovaj vebsajt, o kom sam dosta čula od jedne pričljive drugarice prije pet godina, samo je mjesto gdje ću u potpunosti da iskoristim moć svoje anonimnosti: bez ikakvih kalkulisanja, nošenja maski, lažnih svakodnevnih gestova i brige da će moj "grijeh" biti razotkriven.

Dakle, da počnem.

Ko sam ja? Svoj pravi identitet svakako ne smijem da otkrijem. Ono što mogu da kažem jeste, da sam studentkinja koja je svoj uvrnuti hobi pomjerila do krajnjih granica. Nakon onog što sam učinila i svoje unutrašnje reakcije pri toj radnji, logikom sam zaključila da "patim" od antisocijalnog poremećaja ličnosti, poznatijeg među ljudima kao psihopatija. Iako nisam posjetila stručnjaka koji bi to potvrdio, više sam nego sigurna da je to slučaj.

Unaprijed vidim tvoju skeptičnu reakciju, čitaoče. Istina je da se mnogi onlajn korisnici, uglavnom klinci ispranih mozgova holivudskim filmovima, samoproglašavaju "psihopatama" jer misle da je to frajerski, "kul", "biti džek". Međutim, valja istaći da su u stvarnosti "psihopate" znatno drugačiji od antagonista iz američke kinematografije. Od Hanibala Lektora, recimo? Ili Patrika Bejtmana? Oni su fiktivne karikature i produkti neznanja scenarista i opšte populacije o psihologiji: pravi čovjek od krvi i mesa je suptilniji. Mi hodamo među vama, neurotipičnima, savršeno uklopljeni u društvo i njena pravila. Većina nisu serijske ubice zato što je to izuzetno komplikovan način života; premda je mentalno zamarajuće neprestano biti lažnjak, jednostavnije je biti kameleon. Dakle, razumljivo je da reaguješ nevjericom. Ali biću iskrena prema sebi i prema tebi, ja ne poričem i znam da sam "užasna" osoba prema prihvaćenim standardima.

Pored toga, odmalena sam gajila zainteresovanost za ljudsku psihu. Ona se rodila iz dva razloga: prvi je činjenica da u mojoj porodici postoji nezanemarljiv broj duševnih bolesnika, a drugi rana izloženost stručnoj literaturi.

Moj hobi jeste uhođenje ljudi. Počela sam tim da se bavim još od osnovne škole. Ali, kad kažem uhođenje, ne mislim na tipične tinejdžerske "stalkere" što prate kako po društvenim mrežama, tako i pogledom, po hodnicima i učionicama, osobu u koju su se zaljubili. Moja zanimacija je bila na višem nivou. Ona je zahtijevala potpuno upoznavanje jednog karaktera, i ne neke moje drugarice ili poznanika, već taj neko mora da bude stranac koji mi izgleda kao pogodan subjekat za istraživanje. Potom bih ga pratila, bilo pješke ili biciklom, sve u zavisnosti od situacije, dok ne stigne do mjesta gdje živi. Ukoliko je u pitanju zgrada, odustala bih od mete jer tad bi bilo nezgodno proučavati; ukoliko je to kuća, usputno bih bacila pogled na teritoriju i odlučila da li vrijedi pokušavati. Ako kažem da jeste, i ako mjesto nije daleko, onda bih zapisala adresu u sveščicu.

Sva sreća pa sam kćerka zauzetih i ambicioznih roditelja, te nisu bili dovoljno prisutni da ukapiraju da njihov jedinac više skita po ulicama nego što je u domu, čisteći, kuvajući i čitajući udžbenike. Ova olakšavajuća okolnost dala mi je slobodu da radim šta god poželim. Postojale su doduše određene granice s obzirom da sam bila fizički slaba maloljetnica.

Stoga, moje se uhođenje onomad svodilo na posmatranje iz daljine. To je bilo izvodljivo vikendima i ostalim danima kad škola nije otvorena, pod izgovorom da izlazim kako bih se provozala biciklom. Kružila bih okolo, u različitim vremenskim intervalima – katkad napravim veći krug kako moje kretanje ne bi postalo sumnjivo – i tražila svaki tračak aktivnosti. Tad sam uvidjela koliko su ljudi predvidljivi: radni sati su im isti, izlasci u šetnje su isti, košenje trave, tračanje s komšilukom, preuzimanje pošte i računa takođe. Isto vrijeme, isti način, iste malograđanske duše. Trudila sam se da upijem što više detalja kako bih bolje izučila sheme u ponašanju, temperament i karakter uhođenih.

Sigurna sam da imaš spremnu primjedbu, čitaoče, da opisana metoda i nije baš efikasna u psihološkim istragama. Bio bi u pravu. Tokom osnovne i srednje škole, zbog maloprije pomenutih granica i nedostatka smjelosti s moje strane, nisam bila u stanju drugačije subjektu da priđem. Ograničenja su, međutim, u potpunosti isparila čim sam upisala fakultet u skladu s očekivanjima porodice. Period mladosti je pomogao, uprkos površnosti mojih prvih analiza, da steknem iskustvo koje će se u budućnosti pokazati korisnim.

Završivši srednju školu, upisala sam fakultet u gradu podaleko od rodnog mjesta. Samoća, bez ikog da mi visi za vratom, lično sazrijevanje i dovoljno vremena na raspolaganju pružili su priliku da, detaljnije i preciznije nego prije, nastavim s hobijem. Dakle, nije mi naročito teško palo "odvajanje" od porodice. Mamu i tatu je zadovoljavalo naveče da im se javim preko telefona i potvrdim da je sve u redu. Dobijala sam redovno novac, upoznala se s kolegama, i navikla na novu sredinu kao ugledan i odgovoran "akademski građanin".

Bio je prvi semestar mojih studija. Uz dobru organizaciju, uspijevala sam da žongliram učenje i tajno zadovoljstvo. Zatim je stigla zima, tačnije decembar, kad je snijeg padao maltene bez prestanka, što je otežalo moja proučavanja. Uglavnom sam provodila dane unutra ili u bibliotekama, čitajući i zabavljajući se kako znam i umijem; nisam imala drugog izbora nego da sačekam da se bjelina eventualno otopi. U međuvremenu, sinula je nova ideja, drugačija od svih ideja dosad, koja me je mučila kroz brojne besane noći poput tupe zubobolje.

Zapitala sam se, kako bi bilo ubiti nekog.

Na prvi mah, činila mi se poput jedne od onih prolaznih mračnih misli koje kao da padaju iz čista mira u glavu, najčešće kada ležimo i davimo se u dosadi, ali ona se postepeno razvijala i ubrzo prevazišla nivo obične "misli": postala je radoznalost, onda želja, i konačno neodoljiva potreba. Podilaze me trnci od samog zamišljanja tijela kako pada dole, nakon sočnog udarca sjekirom u lobanju ili dok kidam nježan vrat, i krvi kako šiklja praveći crvenu baru okolo. Oslabljene ruke žrtve bi očajnički grebale moju kožu, a ja bih, iznad, moćnija, dominantna, iščupala posljednje trzaje iz njih. Prizor nečijih očiju, širom otvorenih, uplašenih, uperenih pravo u mene, ali sve težih kapaka, iz kojih, nakon zadnjih treptaja svjetlosti, izlaze niti života, uzbuđuje svaku ćeliju u meni. Zadovoljavala sam se bezbroj puta uz te fantazije; jebeno je dobar osjećaj.

Tada sam bila iznenađena sobom. Odavno sam sumnjala da sam drugačija od običnih ljudi, ali ovakvo naglo isplivavanje seksualne energije bilo je neočekivano. Isprva sam pokušavala da je otjeram silom volje, jer sam bila svjesna da, ukoliko se prepustim porivima, ovo bi zasigurno okrenulo moj život naglavačke.

Badava.

Došlo je vrijeme za zabavu. :)