Sjedim u onoj čekaonici i nabrajam što sve moram doktoru spomenuti, jer ovo više nema smisla.
Nitko mi ne vjeruje da sam bolestan i da stvarno imam ozbiljnih zdravstvenih problema. Svi oni vide Joška koji kuka, ali nitko ne vidi Isusove muke koje proživljavam.
Otiču mi koljena, zglobovi, srce mi udara kao ludo, zapušem se nenormalno čim napravim par koraka. Sve su to sitnice naspram pravog stanja.
Evo jutros dok sam se spremao za doktora zapeklo me i grlo. Odmah sam popio Lupocet i putem kupio strepsile tablete preventive radi.
Više ni sam ne znam što bih napravio, jer nitko me ne shvaća ozbiljno. Svima Joško lud, a Joško samo što ne umre.
“Čagalj ambulanta dva.”
Zahvalim svim svetcima te se zaputim prema ambulanti. Bio sam uvjeren da me danas neće ni prozvati s obzirom da sjedim u onoj jebenoj čekaonici par sati.
Pokucam na vrata te nakon što čujem jedno kratko 'uđite' otvorim vrata i jedva se dovučem do stolice, jer već sam se uspuhao nenormalno.
“Sjednite gospodine Čagalj. Da vidimo u čemu je problem? Što vas muči?”
“Ne znan moj doktore odaklen bi krenia. Bole me zglobovi, otičen, uzpuvan san, nemerem disat, srce tuče oće istrat čovika iz pameti, evo jutros mi se i grlo uspalilo. Sav san na sto muka. Pomozite mi doktore, jer ja mislin da ću umrit.”
Kima onaj doktor glavom, a sve bi ga pitao kojeg kurca klima.
“Hajdemo polako. Kakav vam je tlak, jeste li ga ikako mjerili?”
“Jesan, nikakav moj doktore. Uvik nešta divlja. Nu kupia san i ovi sat što miri otkucaje i nu sad iman stodvajst otkucaja, a tlak uvik sto četerest sa sto.”
Kima i dalje, klimnem li mu mami, pa nešto piskara na onaj kompjuter isto koda će mu on izbaciti moju dijagnozu. Nijedan da me pregleda kako bog zapovijeda.
“Skinite se do pasa i legnite na krevet.”
E fala kurcu, pomislim. Napokon neki normalni doktor.
Ustanem te svučem sve sa sebe i uz napor popnem se na krevet koji mi je očito mali jer se ljuljam isto koda sam na klackalici.
“Koliko ste visoki?”
“Sto osamdeset i pet.”
“Koliko kila imate?”
“A tu negdi oko sto triest.”
Kima dok zapisuje i dalje u onaj kompjuter pa uzme stetoskop kao i onaj mali čekić pa dođe do mene.
Sluša on, mjeri na svom satu, pa udahni izdahni i sve u krug. Provjerava vitalne funkcije i po prvi put sam zadovoljan, jer nema što mi nije pregledao. Čak mi je u jednom trenutku rekao i da zinem pa mi i grlo pregledao.
“Dobro, obucite se pa sjednite.”
Vrati se za svoj stol pa ponovno krene tipkati, tipnem li mu sve redom.
Toliko sam alergičan na te tipkovnice i njene zvukove da bi mu je najrađe iščupao i bacio kroz prozor. Obučem se pa onako zapuhan jedva dočekam da se smjestim na stolicu.
“Evo vidiš li doktore, nemerem ja ni metra bez da se uspušen.”
“Vidim, vidim.”
“E i šta mi je? Znate'l vi?”
“Znam, na žalost to će biti jedan mukotrpan proces dok dođemo do vašeg ozdravljenja, ali uz trud, napor i zajedničku volju vjerujem da ćemo uspjeti.”
Naslonim se na stolicu i samo što mi suza ne kane iz oka. Znao sam da je nešto ozbiljno, a nitko mi nije vjerovao.
“Šta mi je doktore? Tako ti boga kazuj.”
"Bolujete od Obesitesa (Pretilost na latinskom).”
“Ma nu, šta je to? Kako ću to izličiti?”
“Ovako sve ću vam objasniti. Da bi primijenili adekvatnu terapiju prepisat ću vam posebnu prehranu, jer moramo smanjiti kolesterol u krvi da ne bi krenulo sve na gore.”
Kimam glavom dok slušam doktora kao Boga.
“Znači ovu prehranu ćete primjenjivati točno onako kako sam vam propisao. Svaki mjesec ćete krv vaditi, ne trebate brinuti, jer meni će nalazi doći. Ukoliko bude ikakvih nuspojava ili slično onda se meni javite tu u ordinaciju. Znači sada prvo da dotjeramo kolesterol, a onda ćemo krenuti dalje, jer uz takav kolesterol kakav vi imate samo možemo pogoršati stvar.”
Kimnem glavom dok mi doktor daje nekih par papira na A četiri format.
"Tu vam je nekoliko prehrana. Možete miješati, ali striktno se držite dana koji ide.”
Kimnem nanovo glavom dok doktor ustaje, a i ja jadan sav izbezumljen za njim.
“Ne brinite ništa. Do kraja godine dovest ćemo vas u red.”
Osmjehne mi se pružajući ruku, a ja bi najrađe plakao od muke. Pa koji kraj godine, a tek je sredina iste.
Prihvatim njegovu ruku uz blagi osmjeh, a zapravo mi se plače od muke.
“Samo polako i s vjerom i vidjet ćete. Bit ćete kao novi.”
Kimnem pa napustim ordinaciju dok mi se po glavi vrti ta bolest za koju nikad nisam čuo pa se sve pitam je li smrtonosna ili ću preživjeti.
Onaj doktorov optimizam mi zasvijetli u glavi te čvrsto stisnem one papire bodreći sam sebe.
“Moreš ti to moj Joško!”
❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️❤️
I evo meeee. Mali uvod na ludilo koje ćemo imati u ovo vruće, sparno ljeto. Nadam se da vam se sviđa uvod, a ja sad odo dalje na Stipu😍😍😍😍
YOU ARE READING
Dalmatinski hipohondar 🔚 U PRODAJI
HumorKako nastaviti živjeti kada sve što vidiš i sve o čemu sanjaš su otkucaji srca, proširene vene, nedostatak zraka, migrene, zadebljanje prostate....... III dio serijala Dalmatinci
