Dalmatinski hipohondar 🔚 U PRODAJI

I POGLAVLJE

“Pileća prsa, kokos, Chia sjemenke, šparoge, brokula, cvjetača, kvinoja, cikla, celer, avokado, artičoke, klice...”

Oznojio sam se samo čitajući ovu prehranu koju mi je doktor prepisao. Odnio ga đava ako me neće pretvoriti u jebenu biljku.

Čuj to pa od mesa smijem samo onu jebenu 'tičurinu' koja leti po dvorištu i jede govna. Ni sam ne znam bi li plakao ili se smijao ovoj svojoj muci.

Preznojavam se dok gledam u sva ta govna poslagana na polici, a oko mi bježi na friški Biftek koji mi se smješka i zove me da ga tako sirovog, krvavog pojedem.

Slina mi se cijedi već preko brade dok oka ne mogu skinuti s tog primamljivog crvenog mesa. Osjećam leptiriće, nervozu, jebote ako se nisam napalio od samog pogleda na tu predivnu, božanstvenu komadinu mesa.

S teškim uzdahom okrenem se prema onoj polici gdje me dozivaju razno razni zdravoljupci na koje mi se želudac samo okreće od muke pa dohvatim po malo od svega, jer si nekako u glavi pokušavam posložiti ako to ne budem jeo umrijet ću.

Suza mi kane iz oka dok s onim vrećurinama izlazim iz dućana ostavljajući za sobom svoju najveću ljubav. Biftek!

“Kud si poša?”

Okrenem se na glas koji već jako dobro poznajem. Još prije dva mjeseca nekako smo se uspjeli spojiti iako mi ni dan danas nije jasno kako, ali znam da smo od tad neka jebena kres kombinacija. Jedini problem kod nas je taj što ne znamo tko koga kreše.

“Iša u spizu, diš ti?”

“Krenila u tebe.”

“Nu privati koju kesu i aj.”

Dohvati ona od mene pola vrećica pa se zaputi usput njišući bokovima, a ja sve gledam kad će štogod srušiti s njima.

Nekako mi nije jasno kako sam završio s njom. Ženska je totalno ista ja. One guzičetine, trbušina, butine da kad te stisne njima, vidiš cijelo pokoljenje.

Uvijek sam se ložio nekako na rahitične, palile su u meni sve moguće stanice da sam doživljavao vrhunce samo počešavši se po jajima, ali kako je ovaj king kong završio sa mnom da jebe rak raka nemam pojma.

Stenjemo, pušemo, znojimo se penjući se uz ono brdo ne bi li stigli do moga stana. Oznojeni s onim velikim jebenim flekama ispod ruku, oko trbuha, nekako stanemo pred stan dok ja tražim ključeve od istog.

“Jebate, satra se ja do ovde.”

“Oli ne vidin.”

Još i očima okrenem, jer i slijepac bi vidio, a bogami i osjetio koliko smo mokri i znojni.

“Oš li više otvorit ta vrata?”

“Ajde jebi mater i ne pilaj me. I vako ne znan di udaran.”

Kimne luda glavom isto kao da sam joj rekao ne znam što. Kažem ja luda samo takva.

Uđemo u stan gdje odložimo stvari u kuhinji gdje odmah i sjednem jer osjećam kako mi srce nabija kao ludo.

Stisnem onaj mali gumbić na satu ne bi li vidio otkucaje, jer točno me baca na jednu stranu. Kad zasvijetli sat koji pokazuje stočetrdeset i dva otkucaja promrznem pa se refleksno uhvatim za srce.

'Jebo majku ko ovo nije infarkt' pomislim dok mi znoj od panike izlazi na čelo.

Ustanem i zaputim se prema kauču jer trebam se malo ispružiti prije nego me đava odnese. Plitko dišem slušajući onu ludu kako nešto mumlja iz toaleta, a najrađe bi joj rekao da umukne jer samo mi otkucaje ubrzava.

Plitko dišem, ali koncentriram se na svoj problem pa nekako i odahnem kad vidim da se srce umiruje. Padne mi na pamet ona dijagnoza što mi ju je doktor dao pa sve razmišljam kako ću morati čim prije započeti s tim sranjima za živine, jer bojim se da je đava po svoje došao.