Tračak svjetlosti

Sedamdeseto poglavlje

Anabelle POV

Tavros je znao da će doći po nas kad tad nakon što Toreto ode, jer kako mi je ispričao načuo je na hodniku kod kraljice jednom prilikom njezine planove. 

"Kraljica nije onakva kakvom se čini, ispod svojih prsa kao da nema srca. Jednom prilikom sam se uvjerio u to." , govorio mi je dok je spremao potrepštine u torbu, vidjela sam čak i par oružja da je bio spremio. 

"Što će nam oružja? Gdje idemo?" , ne želim nigdje ići bez Toreta, što ako njega uhvate prije nas i ne nađemo se? Tko zna što bi mu napravili, jer ako Tavros tvrdi da kraljica nije kakvom se čini, zar bi stvarno kao majka naudila svome sinu? 

Stavio je torbu na leđa i ustao se, "Idemo odavde, i idemo onda naći Toreta, ali moramo biti brzi. Obuci ovo i prekri si lice, ne smiju te ljudi prepoznati kao ni mene. Moja obitelj ide u planine na neko vrijeme, vjerujem da su se i oni već spremili i krenuli. Kraljica dolazi da se riješi nepotrebnih krajeva, a moja obitelj je jedan on njih." , malo je za reći da me je ovo ostavilo u šoku. Kraljica nas želi sve ubiti, svojeg sina, svoju vojsku, svoje podanike. Očito joj nije bitno što mora napraviti ako dobije sve nakraju što želi.

Uzela sam nož što mi je pružio, "Drži ga uz sebe, osjećati ću se puno lakše ako znam da se možeš zaštititi." , kimnula sam glavom na to. 

Nož je bio prelijep, zlatna drška s vilinskim krilima izrezbarenim u njega, i s još vilinskih motiva. Oštrica je bila duga i presijavala se na suncu. Iako je ovo bilo oružje, bilo je prelijepo. Protiv nasilja sam, ali ako dođe da moram zaštititi ljude koje volim i do kojih mi je stalo, u raditi ću to. 

Tavros je polako krenuo prema vratima kada smo se pokrili laganim šalovima preko glave, bili su svileni u srebrnoj boji, a haljine koje smo nosili su bile duge zlatne također od svile. Bio je lagan i prozračan materijal tako da nisam se brinula da ću biti ograničena oko kretnji. 

Otvorio je vrata i pustio me da izađem, "Samo me prati i ostani mi blizu.".

Išla sam odmah iza njega, na jedva korak razmaka. Bilo je puno drugih vila vani, na lijep sunčani dan naravno da su sve htjele izaći i upijati sunce na svojoj blistavoj koži. Godilo im je to, također to je i godilo meni, ali sada nije bilo vrijeme za to.

Kretali smo se kroz uske ulice i prolaze, micali smo se što dalje od gomile da ne bi bili upadljivi ikome, jer jako je čudno vidjeli vile prekrivene na sunčani dan. Probudili bi sumnju u nekome i onda bi imali samo problema. 

"Stani." , rekao je tiho i zaustavio me rukom prije izlaska iz ulice. Provirila sam pored njega i ugledala vojnike kako vode Toreta negdje. Krenula sam naprijed, ali me je Tavros odmah povukao nazad, "Nemoj, ne možemo sada ništa. Pratiti ćemo ih i onda smisliti nešto. Za sada moramo ostati skriveni." , osjetila sam suze od bijesa. Nisam mogla gledati da se tako njegova vojska odnosi prema njemu. Iako su vjerojatno ispunjavali naredbe od kraljice. Vlastita majka se okrenula protiv sina, Tavros je bio u pravu. Kraljica je nešto totalno drugo nego kako se prikazuje.

------

Pratili smo ih sve do dvorca, ali nismo mogli preblizu kako nas ne bi primjetili. Morali smo i dalje ostajati skriveni. Tavros je kleknuo i krenuo vaditi stvari iz torbe. Već je bio sumrak i polako je krenula padati noć. 

"Imam ideju kako možemo do njega, ali vjerujem da ti se neće svidjeti." , krenuo je vaditi sva oružja van što je imao. Skinuo je sve sa sebe i ostao u oklopu koji je imao ispod. Stavio je nazad svoju kacigu i spremio si mač u korice. Mogla sam pretpostaviti gdje ovo ide, ali nisam imala ikakvih drugih opcija. Toreto me treba, i moram mu pomoći. Ne mogu dopustiti da mu se išta dogodi. 

"Reci mi što trebam i napraviti ću to. Moramo spasiti Toreta. Nemamo puno vremena." , vidjela sam mu u očima da je bio blago šokiran mojom izjavom. 

"Moramo prvo u oružarnicu što je s lijeve strane od nas odmah prva vrata. Tamo ćemo ti uzeti oklop i mač. Nadam se da ga nećeš morati upotrijebiti, ali moramo biti sigurni. Nakon toga ćemo krenuti jdolje prema ćelijama jer zbog kaciga je teško prepoznati nekoga. Ipak samo im vidiš oči i usta. Samo trebaš ostati smirena, i ne moraš ništa pričati, sve ostalo samo prepusti meni." , stavio je preostale stvari natrag u ruksak i krenuo prema prvim vratima. Nije trenutno nikoga bilo u dvorištu od dvorca, tako da smo neprimjetno ušli.

Unutri je bilo jako puno oklopa po zidovima, mačeva, luka i strijela, svega jednom riječju. Cijela prostorija je bila samo ukrašena s takvim stvarima. Gdje god sam se okrenula.

Tavros je za to vrijeme već našao oklop isti kao svoj za mene, "Okrenuti ću se, a ti se slobodno obuci u njega. Trebao bi ti biti dobar." , kada mi je pružio oklop u ruke očekivala sam da će biti teži, ali iskreno sve to je imalo težinu kao obično pero. 

Skinula sam se i obukla oklop na sebe, bio je dobre veličine i mogla sam se kretati bez problema. Spremila sam mač u korice kako je i Tavros napravio. Pomogao mi je skupiti kosu pod kacigu kako se ne bi vidjela. 

"Spremna?" , sakrio je torbu ispod nekog stola u prostoriji kako bi se mogli vratiti po nju. Sve potrebne stvari si je već uzeo. 

"Idemo." 

"Hodaj odmah uz mene, i ispravi se ravno." , otvorio je vrata i izašla sam za njim. Hodala sam sve do ulaza u dvorac pored njega. Jako sam pazila na svoj hod kako se ne bi potepla za nešto ili još gore da orušim nešto i napravim buku. 

Pred ulazom su bila dva vojnika koji su nas samo pogledali i kimnuli prema Tavrosu, nakon toga su mu otvorili vrata i pustili nas unutra. 

"Veći sam čin od njih, stoga nemaju pitanja za mene kada dolazim i odlazim. Pošto si sa mnom verojatno misle da te pripremam kao vojnika budućeg. Ostaviti ćemo ih da to misle." , pokazao mi je da skrenem nakon dugačkog hodnika na stubište desno koje je vodilo dolje prema ćelijama. 

Srce mi je počelo ubrzano kucati, sama pomisao na Toreta iza rešetaka mi se nije sviđala. Svaka sekunda dalje od njega me je boljela. 

Kada smo se spustili dolje nije bilo nijednoga vojnika. Ne mogu reći da mi to nije bilo malo sumnjivo. Ako je Toreto ovdje dolje zar nisu mislili da ćemo doći po njega? Zašto nisu onda u tome slučaju stavili par vojnika da ga štite?

"Vidim ga. U ćeliji na kraju je nasuprot nas. Nemoj trčati ne znamo ako nas itko gleda. Čekaj da se približimo." , tiho je rekao. Osjetila sam olakšanje u njegovom glasu što sada zna gdje je Toretno. I njemu je jako stalo do njega. 

Imala sam osjećaj kao da imam gumene noge svakim korakom do njega. Jedino sam mogla čuti tempo svog mahnitog srca koje se nikako sada nije moglo smiriti. Ovdje je! Stvarno je ovdje!

Kako smo se sve više približavali ćeliji primjetili smo da se Toreto ustao, "Rekao sam vam da ne znam i da vam neću reći gdje su koliko god me budete pokušavali prisiliti!" , izderao se na nas. Kada smo došli još više vidjeli smo kako mu je lice puno modrica, rasječena usna, strgana odjeća i osušena krv na njima. Srce me je zabolilo na ovaj prizor.

"Hvala što si odan prijatelj. Zapravo smo mi došli da te izbavimo odavde." , Tavros mu se obratio, Toretove oči su se raširile i još više se približio rešetkama. 

"Tavros?" , kimnuo mu je glavom. Zatim je usmjerio pogled na mene, "Anabelle? Jesi li to stvarno ti? , u glasu mu se osjetilo kako je bio na rubu suza. Nije trajalo nažalost dugo, jer smo čuli i četvrti glas koji nam se obratio s leđa. 

"Nisam li rekla da će doći skupa? Znala sam da si naivna, ali ovoliko nisam iskreno očekivala?" , jedina osoba za koju sam se nadala da neću morati sresti. Jer znam da je ovo naš posljednji susret.