Povlačenje Plime

1

"Prokletstvo", poluglasno sam opsovala dok sam pokušavala da pronađem izlaz iz kabine. Nožem sam pokušala obiti bravu, otvoriti prozor, ali nisam uspjela.

Čelo sam naslonila na vrata, "Mogla sam im pomoći", rukom sam udarila vrata.

Sve što se čulo sa palube bilo je vrištanje, psovanje i zvuci udaranja čizama o drveni pod. Naši najveći neprijatelji, MrtvaRuka, su nas napali. Bili smo nespremni, bilo je to neočekivano. Kao jedinu ženu na cijelom brodu, zatvorili su me u  kapetanovu kabinu. Kako sam samo mrzila razmišljanje muškaraca posade mog oca. Ja sam se znala boriti bolje nego svi oni.

Ponovo sam pokušala izaći iz kabine, ali nisam uspjela. Na kraju sam sjela na pod, naslonivši se na vrata.

Izgubila sam pojam o vremenu, ali sam shvatila kako se čuje tišina, nema više vriske, psovanja.

"Prokletstvo!", rekla sam glasno, Ustala sam sa  poda i počela da hodam po kabini.

"Mora negdje biti izlaz, jednostavno mora-", zakačila sam nogom o nešto.

Tada sam uočila malo odignutu dasku u podu, spustila sam se na pod i podigla dasku.

"Pun pogodak!" Spustila sam dasku sa strane i nadvirila se iznad otvora. Ispod se nalazila naša kuhinja. Izvalila sam još dvije daske kako bih mogla proći, te skočila kroz otvor. Dočekala sam se na obje noge, skočila sam sa stola na pod. Sa stola sam uzela veliki kuhinjski nož i počela se polako kretati ka glavnoj palubi.

Hodala sam uz zidove, tiho dišući, i još tiše koračajući. Popela sam se uz stepenice i provirila kroz otvor na palubu. Bilo je čisto. Laganim korakom sam se popela na palubu, i bacivši pogled po palubi ostala sam zatečena. Odjednom je bilo teško disati, nisam imala zraka, rebra grudnog koša su mi se stisnula, a mozak jednostavno isklopio.

Cijela posada je bila na palubi - mrtva. Svi do jednog, svi su bili mrtvi, ubijeni na najgore načine. Neki su ležali izbodeni, neki bez glave, ruke, noge. Bio je to strašan prizor. Progutala sam ogromnu knedlu, stusnula usne i napravila jedan korak, zatim drugi, i treći. Hodajući po krvavoj površini palube, okružena svojim mrtvim prijateljima došla sam do glavnog jarbola. Za drveni stub jarbola bio je zavezan čovjek, grubi konopac je držao njegovo na smrt izbodeno tijelo za stub.

Bolje sam pogledala - bio je to moj otac. Brzo sam koračala ka svom ocu, stisnute vilice, toliko da me je boljelo.

Sjela sam na pod pored svog oca, rukom sam mu nježno prešla preko još toplog obraza. Uzela sam njegovu ruku između svojih i stisnula ju, a dvije krupne suze su pale na moje pantole.

"Oprosti što nisam bila tu da ti pomognem. Volim te oče, znaš da te volim", prošaptala sam.

Ne znam koliko vremena sam provela sjedeći i držeći svog oca za ruku, ali znam da mi je u tom trenutku sve izgubilo ikakvo značenje. Ništa mi više nije bilo bitno, ništa. Sve što sam voljela je sada izgubljeno, ljudi sa kojima sam podijelila svoj život su sada nestali, i nikada se neće vratiti.

Naglo sam pustila očevu ruku i hladnim rukama obrisala preostale suze sa lica. Otišla sam do kormila i pokrenula brod, uputivši se ka najbližem otoku. Trudila sam se pogled držati isključivo na moru, koliko god to bilo moguće, jer svaki put kada bi mi pogled otišao na bilo kojeg člana posade nešto bi me probolo u grudima, a bol je postajala nepodnošljiva.

Sreća je bila na mojoj strani, kako ironično za reći na ovaj dan. Otok je bilo tačno ispred mene. Uzela sam crvenu olovku i na karti zaokružila otok kojem sam se približavala. U tom trenutku sam odlučila da će taj otok postati moj stalni dom.

Spustila sam sidro i spustila se na tlo. Bio je to jedan lijep otok, ukrašen stijenama raznih veličina i bogat zelenim drvećem. Izabrala sam čistinu okruženu sa tri stijene, koje su izgledale kao da štite taj prostor.

Vratila sam se na brod i podignula prvo truplo. Upravo sam počela graditi grobnicu.

Došla sam do posljednjeg groba, a sunce je već uveliko bilo na zapadu. Bio je to grob mog oca. Njemu sam ostavila posebno mjesto, ispred svih, gdje i pripada.

Trenutak prije nego sam spustila tijelo u rupu, čula sam muške glasove. Bez razmišljanja sam izvadila svoj mač iz korica i sakrila se iza stijene. Provirila sam i vidjela grupu muškaraca kako žurno hodaju po otoku, a u pozadini se čuo glas koji viče "Pretražite svaki milimetar kopna! Neko sa onog bijednog broda je preživio!"

Vilica mi se stisnula, ponovo. Niko mi se nije približavao, bila sam sigurna, imala sam vremena smisliti plan. Ne mogu se boriti, to mi je jasno. Ima ih preko deset, a ja sam sama. Misli Iris, misli.

U tom trenutku osjetila sam kako me neko hvata za vrat. Prokletstvo, Iris!