ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️

16. poglavlje

Zasrao sam. Iako nisam učinio ništa, zasrao sam. Trebao sam samo proći pored Emme kao da je ne poznajem. Sada Davina misli da još uvijek imam emocije prema njoj. Vidio sam taj pogled. Razočaran i povrijeđen, ali to je zadnja stvar na svijetu koju želim učiniti – povrijediti je. Želim da bude sretna, želim stalno gledati njezin očaravajući osmijeh i oči koje imaju poseban sjaj kada je pored mene. I dalje ne vjerujem da sam se zaljubio kao kreten u tu malu, nepodnošljivu časnu. Pokušao sam slušati razum, ali srce je sjebana stvar. Radi bez dozvole.

Znam da šeće svaku večer plažom jer joj je to jedna od stvari na popisu, stoga sam joj se odlučio pridružiti kako bih objasnio da je poglavlje s Emmom završeno. Sada kada nam je krenulo odlično, neću dopustiti da nebitne stvari ugroze to što imamo. Jest da je komplicirano jer smo u vezi koja nije prava veza, jer se volimo, ali nismo si to priznali, barem ja nisam. Malo se svađamo, malo se ljubimo... Čudno je, ali meni odlično. Najbolja veza koju sam ikad imao. Sranje! Evo me opet s tom riječju veza.

Izdaleka ugledam siluetu koja sjedi u plićaku. Ne moram vidjeti lice te osobe kako bih se uvjerio da je to Davina. Prepoznajem svaki komadić tog tijela i zavezanih očiju. Rukama grli savijena koljena i gleda u morsko plavetnilo. Ne vidi me i ne čuje korake kako joj se približavaju. Sada kada sam svega par metara udaljen od nje, ne znam što reći. Iako sam imao cijeli govor isplaniran, riječi su ishlapile. Samo je želim zagrliti jer noćas izgleda ljepše nego ikad. Kosa joj nikad nije bila sjajnija i bujnija, noge nikad tamnije, a usne nikad privlačnije.

Duboko udahnem pa samo sjednem pored nje, bez riječi. Oči joj dolutaju na moje lice, ali nakon svega dvije sekunde vrate pogled prema moru.

"Ne moraš ovo raditi, Enzo", kaže tiho.

"Što? Sjediti ovdje pored tebe u tišini?"

"Znam da nisi zato došao."

"Reci mi onda, zašto sam došao?"

"Objasniti mi situaciju koju sam vidjela i reći mi kako između tebe i Emme nema ništa."

"A što ako nije zbog toga?"

Okrene glavu prema meni iznenađena mojim odgovorom. Znam taj suženi pogled i znam to divljanje obrvama. Ljuta je.

"Onda si kreten i nemamo o čemu pričati."

"Ali, upravo si rekla: ne moraš ovo raditi, Enzo", oponašam njezin izraz lica i glas.

"Da, ali to znači da upravo to moraš učiniti! Stvarno nemaš pojma kako žene razmišljaju!"

Preokrenem očima. Mislim da nikad neću ni saznati. Neka mi netko imenuje jedno kompliciranije i složenije biće na planeti od žena i odmah mu prodam bubreg.

"Dobro", podignem ruke u znak primirja. "Došao sam ti reći da između mene i one, čije-ime-ne-želim-nikada-više-spomenuti, nema ništa. Apsolutno ništa. Nicht. Nada. Rien. Hicbirsey. Znam sveukupno deset jezika i mogu ti na svima reći da ne osjećam n-i-š-t-a prema njoj. Samo me odjednom zaskočila na izlasku iz tvoje kuće."

Ima onaj osmijeh – kutovi igraju, ali usne su ravna linija – što u prijevodu znači da glumi kako je ljuta.

"Ma da, kako te netko može zagrliti, ako mu ti to ne dopustiš?"

"Isto kao što ja tebe mogu sad poljubiti, iako ne želiš."

Cinično se nasmije. "Ne možeš."

"Sigurna si u to? Ja mogu sve što si naumim. Da te sad želim poljubiti, učinio bih to bez dozvole."

"Da, kladim se u što god želiš na ovom svijetu da nema šanse da mi priđeš bliže od ovoga, a kamoli da me..."

Prije nego što uspije završiti sa svojim blebetanjem, prislonim svoje usne na njezine. Istovremeno je jednom rukom obuhvatim oko struka i privučem k sebi dok druga već mrsi njezinu mekanu kosu. Krenem odmah odlučno i strastveno. Davinine usne stoje mirno jer je iznenađena. Nastavim istraživati usne jezikom i nakon malkice opiranja, ona prihvaća igru. Uzvraća mi istom mjerom, ako ne i intenzivnije. Onda, kao vrag kakav jesam, odmaknem se od nje ostavljajući je željnom za još. Ugrizem se za donju usnu i nasmiješim joj se.