Poznato je da su glavne heroine ljubavnih romana lijepe, zgodne i samouvjerene žene koje se bore da dobiju ono što žele. Ali to svakako to nije slučaj sa našom Larisom Elaković koje vrlo ružna. Naravno, ona je vrijedna, marljiva i brižna ali niko je...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Nova radnja i novi cover, ali likovi su ostali isti. Uživajte u čitanju!! Larisa i Aleksandar tek trebaju da dobiju svoju ljubavnu priču.
''Njegove oči su upijale ljepotu njenog savršenog lica. Gospode, kako je samo bila lijepa njegova voljena. Te punašne usne boje zrele trešnje, pravilne crte lica a oči, plave poput mora. Mogao bi je danima posmatrati i nikada mu ne bi postalo dosadno. Spustio je svoje usne pažljivo na njenu kožu vrata i utiskivao poljubce mekane poput pera. Bila je najljepša i samo njegova...''
Larisa je zatvorila ljubavni roman i spustila ga na sto. Tužno je uzdahnula kada je ustala iz udobne fotelje i približila se prozoru. Pomjerila je zavjesu ljubičaste boje dok je posmatrala zimsku idilu. Bio je kraj decembra. Nova godina se bližila a ona će ovu kao i prethodnih pet godina biti sama. Kada je ugledala odsjaj svog lica u prozorskom staklu brzo je vratila zavjesu na njeno mjesto. Dva ogledala koja je imala bacila je prije nekoliko dana ali ne može da uništi prozorska stakla. Biće joj hladno jer će zima ulaziti u njenu malu kućicu.
Usamljeno se doteturala nazad do fotelje, nije više mogla da čita ljubavne romane. Koliko god u njima uživala morala je da sebi nešto važno prizna. Ona nikada neće biti ljepotica. A pogotovo ne takva kao što pisci opisuju svoje heroine u romanima. Bila je svjesna svog izgleda. I koliko god se trudila da se dovede u nekakvo pristojno stanje, to joj je teško polazilo za rukom. Pa nije bila plastični hirurg da od sebe načini ljepoticu u tri poteza. A danas kada se vraćala iz grada dok je nosila vrećice hrane, nekoliko dječaka uzrasta od sedam godina su je pogodili sa grudvama snijega, pri tome nazivajući je ružnom vješticom.
Larisa je imala izdužene oči zelene boje. Nikada nije mogla da ih skroz širom otvori, jednostavno su bile izdužene. Njen nos nije bio pravilan, baš naprotiv. Bio je veliki a njene usne kao da nisu postojale. Bila je to ravna crta, nijansirana crveno-rozom bojom ali svakako nije od njih mogla da napravi punašne usne spremne za francuski poljubac. Ali najviše što je svima drugima upadalo u oči bili su njeni zubi, tačnije prva dva zuba koja su bila identična zečijim zubima. Kosa je bila crne boje na granici talasaste i ravne. A ako bi zaboravila da je isfenira narednog dana postala bi zamršena.
Mrzila je svoj izgled skoro isto kao i zimu. Bio je period praznika a ona je bila sama. Sa dvadeset i tri godine jedino s čim bi se mogla pohvaliti bili su dugački računi za struju i grijanje, kao i nezaposlenost. Jer ko bi želio da ima u firmi zaposlenu ružnu vješticu. Nije bila u dobrim odnosima sa porodicom. Jednostavno ih je morala napustiti i pobjeći na ovu planinu. Bjelašnica je imala svojih čari i ljepota, znala bi u njoj uživati kada ne bi razmišljala o stvarima koje je rastužuju.
Njeni roditelji, sestra i brat bili su lijepi, svakako ljepši od Larise ali svakodnevno zezanje na njen račun na osnovu izgleda dovelo je do toga da se iz Srbije preseli ovdje. Imala je malo novca koje je čuvala za crne dane koji su joj upravo pokucali na vrata. Na par poslova koje je obavljala zadržala bi se par sedmica ali nikada dovoljno dugo. Plašila je klijente, često bi to stajalo u objašnjenju koje bi joj nadređeni saopštio. Na stolu takođe je imala oglase, uzela je novine ali jedan časopis joj je pao na pod. Naslovnica tog časopisa je otkrivala vrlo provokativan sadržaj kao i naziv.
