ɴᴀᴋᴏɴ ᴘᴀᴅᴀ ☑️ POVUČENA ZBOG TISKA

Prolog

Dogodilo se ponovno.

Prošlost se ponavlja samo što ovaj put glavnu ulogu u odvratnom erotskom filmu ne igraju moj otac i njegova dugogodišnja ljubavnica već zaručnik. Ispred očiju mi se vrti isprekidani crno bijeli film kao da je pušten na starom, ofucanom projektoru. 

Jacob i Tania. Tania i Jacob. 

Napola goli. Proždiru jedno drugo poljupcima i časte dodirima nesvjesni da ih promatram udaljena tek svega nekoliko metara. Bezbrižno se ševe u jebenoj bolničkoj ostavi gdje bi ih netko mogao bilo kojeg trenutka uhvatiti, kao da im to nije prvi put. Kao da im nije posljednji. Na prvi dojam zgroženi i usudila bi se reći ljuti što sam ih prekinula usred odnosa, gledali su me razrogačenim očima. Kao da sam ja u ovoj situaciji ljubavnica, kao da sam ja prevarila zaručnika s kojim sam isplanirala brak, dvoje djece - djevojčicu i dječaka - tri psa, kuću s velikim dvorištem i bijelom ogradom kako bi se naša velika obitelj mogla sakupljati za proslave kod nas i kao da sam ja bacila u vjetar sve te silne godine koje smo proveli zajedno. Zatim je nastupila ona poznata rečenica s kojom se koriste svi preljubnici kada su uhvaćeni na djelu: Nije kako izgleda i Dopusti mi da ti objasnim.

Nekome je život majka, nekome maćeha. Tu izreku sam čula nebrojeno puta i nikada nisam shvatila značenje tih riječi. Zato sada dok nemilosrdno, bijesna zbog scene koja mi se doživotno urezala u pamćenje, pritišćem gas na svom automobilu razmišljam upravo o tome. Je li moj život majka ili maćeha? Kako je moguće da se iz trenutka u kojem sam imala sve - život na kojem mi prijateljice zavide, prsten toliko velik da bi me povukao na dno samog oceana, uspješnu karijeru pedijatrice u jednoj od glavnih bolnica Kalifornije - svelo na to da nemam ništa.

Je li moguće izgubiti dio sebe kada izgubimo blisku osobu?

Kako reagirati i što misliti kada uhvatiš budućeg muža u zagrljaju svoje radne kolegice, ujedno i najbolje prijateljice s kojom sam se napila do umirućeg stanja nebrojeno puta, s kojom sam bježala kroz prozor jer su nam starci branili izlaske i koja je uvijek glumila da mi je cura kada bi nas nervirali neki klipani? Je li momentalni otkaz na radnom mjestu koje toliko volim ishitrena i izrazito nepromišljena odluka? Je li vožnja od sto i dvadeset kilometara na sat po uskoj cesti pored litice pametna ideja? Zamagljen vid, pomućen razum i slomljeno srce u ovom trenutku ne dozvoljavaju mi racionalno razmišljanje. Kazaljka na satu hitro doseže nedozvoljene brojke, osjećam da gubim kontrolu ne samo nad svojim životom već i vozilom.

Kada bi se jednostavno prepustila padu bi li ova agonija završila? Što ostavljam iza sebe? Sve što sam sada i što sam bila uključivalo je Jacoba. Tog prokletog seksi doktora smeđe kose s očima iste nijanse koje su me dovodile do ludila od prvog trenutka kada sam ga upoznala u srednjoj školi. Voljela sam njega i to nemirno tijelo koje je dijelio s mojom nerođenom sestrom. U sljedećem trenutku pred očima su mi sestra i majka koja je doživjela isto što ja upravo proživljavam. Sad je shvaćam. Razumijem rastavu, razumijem bol i razumijem rečenicu 'Ne želim razgovarati o tome' jer ni ja ne želim. Ne želim nikome ispričati kako nisam bila dovoljno dobra da bi ostala njegova jedina žena, kako je sav moj trud koji sam uložila u nas bio prazan hod, kako sam glupa, slijepa i naivna.

Prevaranti često optužuju druge za svoje grijehe. Više i ne brojim koliko puta sam bila optužena da varam. To je bila prva crvena zastavica koju sam trebala prepoznati, no umjesto crvene, ja sam vidjela sve druge boje i uvjeravala samu sebe da je ljubomora slatka, dokaz da mu je stalo. Malo sam znala da pravi muškarci to pokazuju na drugačiji način. Ne poljupcima, dodirima i vođenjem ljubavi kao da je svaki put posljednji. Pravi muškarac pokazuje da mu je stalo povjerenjem. Vrlo je jednostavno - što daješ trebaš dobiti zauzvrat.

Sto šezdeset kilometara na sat i oštar zavoj možda bi savladao Lauda ili Schumacher, ali meni to ne uspijeva. Cviljenje kočnica još će mi dugo odzvanjati u ušima poput bubnjeva, a pad s litice čini se neizbježan. Čvrsto zaklopim kapke dok se dlanovima držim za volan u nadi da je cijeli današnji razvoj situacije loša šala onoga gore na nebu i da ću se uskoro probuditi u svom toplom krevetu pored Jacoba kakvog poznajem - slatkog, duhovitog, razigranog i samo mojeg.

Sjebana sam ali ne želim umrijeti. Ne na ovaj način. Želim tuš i vruću vodu da ispere s mene sram koji osjećam, svoj krevet i slatkiše. Želim plakati uz romantične filmove dok mi ne ponestane suza, jadati se sestri i prozivati Jacoba ružnim imenima. To se zove preboljeti prekid. Nakon prekida se ne pada s litice i potom umire.

Borim se s automobilom i tek sada shvaćam Jacobova upozorenja i konstantno blebetanje da je presnažan za mene. Ne sluša me i vodi me ravno niz visoku liticu na čijem se dnu prostire plaža. Padam ali sve je usporeno. Kad se napokon usudim otvoriti oči vidim svaki detalj. Vidim kristalno čistu vodu koju vjetar mazi stvarajući blage valove, vidim u daljini barku i ribara kako spokojno upija sunčeve zrake dok u ruci drži ribički štap. Pored samog spoja pijeska i mora sjedi muškarac leđima okrenut u jarko zelenoj majci i bosim nogama, s tetovažom zmaja na lijevom listu. U desnoj ruci drži omiljenu knjigu i nema nijednu brigu. Miran je i opušta se nakon napornog radnog dana na poslu prije nego se vrati kući djeci. Nije svjestan da padam direktno na njega u autu koji nema namjeru stati. 

Nije svjestan da će mu kroz koji trenutak divlji terenac i slomljena žena u njemu oduzeti život.

Vrisnem ne ostavljajući mi mrvu zraka u plućima u nadi da će me čuti i pobjeći. Vičem, derem se ali kada me on primijeti već je kasno. Stakla pucaju i ostavljaju porezotine po meni. Jedan jaki udarac, kotrljam se zajedno s autom, a jedino što mi je na pameti je taj jadni, nedužan muškarac uplašenih sivih očiju kako gleda smrznuto u mene. Hoće li preživjeti? Kako se zove? Čime se bavi? Hoću li nekome oduzeti oca, muža ili pak brata? Nikada neću saznati ako umrem sada. Nikada neću moći izraziti svoju krivnju i koliko mi je žao. Samo sam htjela nakon usranog dana stići kući što prije, ali sada se čini nemoguće.

Moje ime je Joy, što je sasvim i potpuno ironično s obzirom da me sreća ni najmanje ne prati. Tata mi ga je dao zbog pjesmice koju mi je svaku večer pjevušio prije nego što je odlučio da mu nismo više potrebne. "December is my summer cuz' my joy has come to world to stay with me forever.' Lažljivac. Rođena sam u prosincu. Tati je ljeto najdraže godišnje doba. Smješno, zapravo, ali zbog te pjesmice sam dobila ime.

Tako da ukoliko i preživim ovoj pad to će biti sreća u nesreći.

Doslovno.