ᴋᴏᴍᴀᴅɪᴄ́ ʀᴀᴊᴀ ☑️

21.poglavlje

Promatram u zrcalu prati li odraz savršene mladenke moje pokrete. Promatram se i ne mogu vjerovati da stojim u savršenoj, jednostavnoj, lepršavoj haljini i da ću kroz par trenutaka zakoračiti pred oltar. Kao i svaka djevojčica i ja sam sanjala o bajkovitom vjenčanju s puno raskoši, ali ovo nadmašuje svaki san. Jednostavan obred s najbližima, bijele stolice ukrašene crvenim ružama poredane na plaži s lijeve i desne strane. Putokaz prema oltaru načinjen od osvijetljenih lampiona na čijem se vrhuncu nalazi veliki luk s pampasima i zelenilom. Miris soli, povjetarac u kosi i on. Najljepši muškarac kojeg su moje oči vidjele i dragi Bože, postat će moj muž. Njegova duša i moja duša dobit će pismenu potvrdu da su jedno, iako je tako od prvog trenutka kada sam ga ugledala, koliko god se tada apsurdnim činilo.

Kroz prozor s moje desne strane ga promatram i ne mogu ga se nagledati. Nosi lanenu, bijelu košulju s otkopčanim gumbom na samom vrhu i hlače od istog materijala. Kosa mu je seksi razbarušena i vjetar se igra s njom. Izraz lica mu je nervozan dok korača lijevo-desno od mojeg oca pa do brata Lucasa, pucketa prstima, a prsa mu se uzdižu kod svakog udaha. Izgleda kao anđeo u kojem se krije pravi mali vražićak, spreman preuzeti glavnu riječ tijekom naše prve bračne noći.

Toliko toga smo prošli da je sada vrijeme za spokoj, mir i uživanje u ljubavi. Sve što slijedi, zasigurno neće biti lako, ali obećali smo jedno drugome da nema više bježanja, okretanja leđa jedno drugome i laganja. Svaki kamen koji će se naći na putu k našem sretnom kraju, zajedno ćemo preskočiti.

Leđa mi obavija toplina majčinog tijela. Naslonila je bradu na moje rame i zagrlila me rukama oko struka.

"Ne mogu vjerovati da smo došli do toga, moja mala curica se udaje i postaje žena. Mislim da ću zaplakati."

"Već jesi. Točno petnaest puta od kako si došla ovdje", nasmiješim se i isprepletem svoje prste s njezinima.

"Savršen je, Davina", pogledom i ona prati Lorenza, a glas joj je melodičan i daje naslutiti da bi mogla zaplakati i šesnaesti put.

"Ne, nije savršen. Stvaran je. I zbog toga ga toliko volim", okrenem se prema njoj. "Znaš da mi je djed jednom rekao kako ću jednog dana pronaći muškarca i shvatiti zašto s nijednim do sad nije funkcioniralo. Bio je u pravu, on je otpočetka znao da smo Lorenzo i ja stvoreni jedno za drugo. Bože, voljela bih da je sada s nama."

"Znam, dušo. I meni nedostaje, ali vjeruj mi da je sretan gore i sigurno je napravio feštu povodom vjenčanja svoje tortice s puno kolača i šampanjca."

"To zvuči kao nešto što bi on učinio", nasmiješim se. Osjećam da bi mi se emocije mogle naglo izliti iz kutova očiju i uništiti šminku s kojom sam se borila cijelo jutro. "Hajde, idemo me udati", uzmem je za ruke i oboje u isti glas vrisnemo od uzbuđenja poput malenih piskutavih djevojčica.

Na podnožju stuba čeka me otac. Unatoč širokom osmijehu vidim kristalne oči s kojima me dočekuje. Ruku pod ruku sa svojim drugim najbitnijim muškarcem koračam prema onome prvome koji je i dalje vidno nervozan. Isabella mu popravlja frizuru i govori mu neka se smiri. Kada me ugleda svojim plavim očima, kao da svijet stane. I njemu i meni. Samo postojimo mi i balon ljubavi u kojem se nalazimo. I dalje mi činjenica da ćemo biti muškarac i žena djeluje sasvim nestvarno, bajkovito.

Otac tiho pročisti grlo. "Dakle, upoznao sam Lorenza i rekao mi je da je bio u zatvoru", pogledi nam se sretnu dok lagano koračamo. "Odvratio sam mu da posjedujem pušku za lov."

"Tata!" upozorim ga kroz osmijeh. "Dokle ćeš tako prijetiti mojim dečkima?"

"Mislim da je on posljednji", namigne mi. "Šalim se, Davina. Dobar je", nasmiješi mi se s odobrenjem.

S moje desne strane su Lucas, majka, Edward sa ženom i pet malih djevojčica koje izgledaju kao ženska verzija njega. Nagne glavu na jednu stranu sa širokim osmijehom pa mi dobaci u prolazu: "Dečko je, Olivera nosi dečka."