Ne znam kako ću sad.
Lupam šakama po njegovim prsima. Lice mi je crveno od plača, toliko da ne bih mogla prepoznati samu sebe da sam se u tom momentu vidjela u ogledalu.
On mi sklanja ruke. Pokušavam ga zagrliti ali on mi ni to ne dozvoljava.
Kaže, ne vidim te u svojoj budućnosti.
Ljubav nije za nas.
Kao naslov pjesme od Regine.
Skoro svaka riječ me opisuje. Njega ne. On to nije ni osjećao, niti osjeća, niti će ikad.
Molim ga, samo što ne zavrištim.
Kao da me cijepa na milion malih komadića koje ne mogu zalijepiti ni jednom trakom, superlijepkom, ni sa čim.
Toliko nezainteresovanosti u njegovim očima mnogo boli.
Svaka simpatija prije njega, svaki seks, svaki poljubac je nebitan.
Sve to posle njega, nije isto.
Osjećam to dok po ko zna koji put na silu ga grlim i po ko zna koji put on mi ruke gura nazad.
Kupuje mi sok i čokoladicu, da se smirim. Da se ne unesvjestim. Kao da će mi to pomoći da ga prebolim. Kao da će mi taj sok ugasiti žeđ za njim a ta čokoladica glad. On je bio moja hrana.
Evo ti za taksi.
Okrećem se zadnji put, jedva ga i vidim.
Okreće se i on. A onda nastavlja svojim putem, kao da mene u njegovom životu nije nikad ni bilo.
