Pikov as

PROLOG

KARLA

Kada razmišljam o životu, na pamet mi padne dječji smijeh, razigranost, osmjesi na licima ljudi, ljubav, ali isto tako vidim patnju, bol, tugu, a na kraju i smrt.

Ne znam je li meni život bio naklonjen ili nije, ali kada sve zajedno saberem mogu reći da sam u jednu ruku bila jebeno sretna. Cinični osmijeh mi pobjegne na licu dok dohvaćam crnu bluzu koju navlačim skoro pa nespretno preko glave.

Mogla sam da nisam toliko lijena i gumbiće otkopčati, ali gdje bi u tome svemu bila ova čar i ludilo. U kojem trenutku bih sočno mogla opsovati 'jebem ti mater' a ujedno i suzu pustiti da sam sve te gumbiće oslobodila svog trenutnog bijesa.

Odbacim nezadovoljno tu bluzu pa se u grudnjaku kao i onoj tankoj majičici bez rukava srušim uz krevet puštajući sav taj jad da izađe iz mene. Oslobađam sve te demone koje sam grčevito uhvatila ne puštajući im da izađu. Mislila sam da se mogu s njima nositi, da ih mogu uzgajati i hraniti da ova bol nikada ne nestane. Da će biti sjedinjeni sa mnom da ovu moju patnju održavaju živom jer imala sam osjećaj dok god je ta patnja živa da i ja dišem. Dok god su ti demoni prisutni da sam i ja nogama čvrsto na tlu.

Sada dok ih puštam da izađu, da napuste moje umorno tijelo shvaćam da su mi zapravo zadnja dva dana bila nepodnošljiv teret, jer svakom suzom, svakim jecajem osjećam neko olakšanje koje se pojavljuje u meni.

Ne znam je li to dobar osjećaj ili nije. Ne znam ni je li to ispravno što trenutno osjećam ili nije samo znam da mi godi, jer napokon, nakon ova dva mučna dana mogu udahnuti punim plućima. Mogu opustiti svoja ramena i sav taj teret spustiti s njih.

Nadlanicom obrišem suze s lijeve strane lica pa dohvatim jednu malu kartonsku kutiju koja mi je upala u oko dok sam neutješno jecala na dnu kreveta oslobađajući se loših osjećaja.

Podignem kutijicu u naručje pa poklopac skinem s nje, ali ono što me iznenadi je što je kutijica prazna samo na dnu te iste kutijice stoji polegnuta karta. Dohvatim ju desnom rukom dok lijevom odlažem kutiju na pod pa ju i pobliže pogledam.

Jedna obična poker karta. Jedan običan As u piku.

Okrećem tu pomalo istrošenu kartu u rukama ne bi li pronašla smisao iste ali ne nalazim ga, jer s obje strane je ista. Žalostan osmijeh mi preleti licem dok tu kartu stišćem uz srce ali neka sila me obuzme. Mene, moje srce koje od jednom udara nenormalnom snagom, moji ubrzani uzdasi, tijelo koje mi podrhtava pa ju još čvršće stisnem uz sebe ne dozvoljavajući svim tim osjećajima da nestanu, jer toliko su životopisni i stvarni da po prvi put u ova dva dana nemam osjećaj da mi netko fali. Nemam osjećaj onog jada, nemoći već snage, borbenosti, euforije. Neke neobjašnjive sile koja mi cijelo tijelo preuzima.

"Karla dijete požuri zakasnit ćemo."

Tata uđe u sobu suosjećajno me gledajući dok mu se tuga ocrtava na licu.

"Evo sad ću. Samo da bluzu obučem i silazim."

Kažem pritišćući onu kartu i dalje uz sebe. Tata kimne lagano glavom dok isto tako lagano i zatvara vrata za sobom. Ustanem dohvaćajući onu bluzu s kreveta dok tu kartu koja je očito bezvrijedna a meni vrijedna više od ičega spremam u zadnji džep hlača. Ovaj put nekako bez puno muke navučem bluzu pa dlanovima pređem preko lica vlažnog od suza i duboko udahnem.

"Idemo i to odraditi Karla."

Sama sebe bodrim dok se krećem prema vratima. Siđem u predvorje gdje tata lovi Lovru, a Nives sjedi u fotelji i ljulja se.

"I dalje sve po starom."

Kažem smještajući se pored sestre na kauč.

"Danas je posebno nemoguć. Kao da sve ovo još jače proživljava. Ne znam."