Pikov as

II Poglavlje

KARLA

"Tata, shvati da jednostavno moram otići i započeti svoj život. Želim taj fakultet, shvati to."

Frustrirano lupim nogom od pod da bih izgledalo kako čvrsto stojim iza svojih odluka.

"Mišiću moj slatki, tata i želi da ti studiraš. Želim da uspiješ u svojim snovima, samo srce tatino, shvati da je još prerano. Još je sve svježe da bih se udaljila od nas u toj boli."

Gledam mu onu tugu u očima, gledam i onu malu frustraciju koja se javlja u njemu, ali bez obzira na sve to ne mogu ostati. Ne mogu mu udovoljiti ma koliko god ja to htjela. Ne znam je li to od mene sebično ili ne, ali sam se uhvatila obećanja datog mami i ne mislim od toga odstupiti.

"Tata, ali upravo o tome ti i pričam. Nije rano, već je upravo sada taj trenutak. Moram se maknuti odavde, moram srediti svoje misli kao i svoje snove, jer tata ako ostanem ovdje osuđena sam na propast."

Suza mi klizne niz lice dok grlim tatu oko struka slušajući njegove jecaje. Ja znam da sam sebična, znam da sam i bezdušna u ovom trenutku, jer mislim samo na sebe. Ne dozvoljavam mu da se zatvori negdje u svoja četiri zida i izbaci svu tu frustraciju prema životu koji mu je oduzeo njegovu voljenu.

O da, voljeli su se toliko jako da to nikada nigdje nisam vidjela. Čak ni u svim onim filmovima ili knjigama s happy end-om, nigdje nisu mogli dočarati toliku ljubav kakvu sam osamnaest godina gledala kod njih i uživala u njoj.

Svi zajedno bili smo srčana obitelj puna ljubavi koju su u nas usadili naši roditelji pokazujući nam iz svog primjera. Nikada nismo doživjeli povišeni ton ili uvredu da su uputili jedno drugome. Uvijek se sve rješavalo razgovorom i dogovorom.

Sjećam se da sam i kao mala sanjala o svom princu na bijelom konju koji bi me odveo u svoju palaču i volio kao što moj tata voli mamu.

"Onda mišiću moj idi."

Tatin jecaj me vrati iz transa u koji sam upala dok izgovara riječi za koje sam bila uvjerena da ću se još jače morati boriti da bi ih čula. Odmaknem se i pogledam ga u oči samo da se uvjerim da se ne šali sa mnom, ali kada vidim onu bol obloženu suzama, u meni se nešto slomi da ga samo čvrsto zagrlim.

"Mene tata nikada nećeš izgubiti."

Šapnem mu i zajecam s njim na ramenu dok me on sve čvršće i čvršće stišće uz sebe.

Struganje stolica me vrati u sadašnjost dok osjećam ispod kose jednu kapljicu znoja kako lagano klizi niz moj vrat do mojih leđa. Najrađe bih se stresla od nelagode ali bih tim činom odala emocije pa poriv za tim progutam u sebi i izvadim novi zapakirani špil karata. Dok čekam da se sva ta gospoda smjeste na svoja mjesta ne mogu da se ne zapitam zašto su moje misli otišle dvije godine unazad. Zašto sam se sjetila onog tatinog tužnog lica dok me na jedvite jade puštao od sebe. Je li to zato što ga nisam od onda vidjela ili zato što mi podsvjesno fali.

Otresem lagano glavom da ispadne kao da neku nevidljivu dlaku odgurujem s lica pa se nakašljem i namjestim u stolici održavajući jednako hladan izraz lica kao i na samom početku.

"Ako smo se smjestili možemo početi. Pravila su ista. Sretno svima."

I dalje odbijam gledati ih u oči, a to je još jedan razlog njihove nesigurnosti, jer ne zna se što je igraču gore, kad ga krupje gleda intenzivno u oči ili kada ignorira njegovo postojanje. Koliko vremena sam provela s njima svjesno tvrdim da im je sto puta gore ignoriranje.

Dotaknem kartu smještenu blizu srca dok se povlačim u stolici ne dajući nikome do znanja da sam ju trebala osjetiti pod rukama da bi osjetila neko olakšanje i da bi ovu noć mogla odraditi najbolje što mogu. Kroz misli mi projure kao slike sjećanja sitne stisnute oči, žeton, pikov as, pogled ispod obrva da se nakašljem trgajući omot s karata i krenem u igru.