Pikov as

III Poglavlje

KARLA
6 GODINA KASNIJE

"Karla Kralj!"

Začujem svoje ime pa ustanem ponosno i zaputim se prema pozornici gdje me čeka dekan fakulteta s diplomom koju mi treba uručiti. Ponosno, visoko podignute glave koračam dok onu vezicu s kape prebacujem s druge strane lica.

Danas je za mene poseban dan. Danas sam ostvarila sve ono što sam majci obećala i završila fakultet. U samom početku sam imala dosta muke s obzirom na to da sam ipak preletjela dva kontinenta da bi studirala a i pobjegla od onog mjesta koje mi budi teške uspomene.

I danas se osmjehujem nakon šest godina, jer ostvarila sam svoje a i njene snove. Iako sam bila prisiljena pauzirati onu prvu godinu ostale sam dala u roku i na vrijeme kao najbolji student generacije.

Zapravo koliko god to umišljeno zvučalo nekako sam znala da će tako i biti. Od malena jezici su mi bili strast, a majka mi je uvijek znala govoriti da sam rođena da vladam svijetom kao i njihovim govornim područjem. To sam danas sve ostvarila završivši engleski, njemački, španjolski i francuski jezik, samo mi je žao što ona nije tu da vidi taj moj uspjeh. Što ona nije tu da se veseli i da uživa u mojoj pobjedi. Da me može zagrliti onako kako je samo ona znala, otisnuti mi poljubac na tjeme i nježno mi šapnuti 'ponosim se tobom!'.

Iako je prošlo šest godina od kako sam ju zadnji put vidjela i uživala u njenom zagrljaju nekako kao i danas da je stvaran. Iako sam podigla sve moguće brane oko sebe i stavila ledenu masku na lice i dalje mi osjećaj zatitra kad je se sjetim. I dalje mi dođe ponekad, pogotovo kada mi je rođendan ili kada su ovakve situacije da popustim kočnice i spustim masku jer mi bude preteško koliko mi fali, ali se vrlo brzo dozovem svijesti i ostanem santa leda kakva sam postala kad sam majku u onaj hladan, mokar grob spustila.

"Čestitam kolegice.!"

Dekan mi se osmjehne dok mi u lijevu ruku predaje diplomu a desnom hvata moju ruku u čvrst stisak. Kimnem uz neki minimalni osmijeh uzvraćajući mu jedno malo 'hvala' pa produžim dalje.

Osjećam onu diplomu kao da mi grije ruku, kao da mi grije srce pa se vjerojatno po prvi puta nakon tih šest godina nasmijem od srca, jer znam da je to moja majka koja se ponosi sa mnom. Znam da je to ona koja mi to poručuje kroz tu toplinu koju osjećam skroz do srca.

Uživala sam u tom osjećaju, uživala sam u svakom prozvanom imenu iako ni s jednim nisam ostvarila neki dublji kontakt osim onog koliko smo morali. Uživala sam i u onim glupim riječima 'čestitam generaciji na njihovim diplomama', kao i u onom trenutku kada je stotine kapa poletjelo zrakom kao konfete.

U svakom tom trenutku sam uživala dok sam s nekom strepnjom očekivala oca kao brata i sestru koje nisam nikako vidjela od majčine smrti. Ne znam koliko su se i jesu li se promijenili jer s njima se slabo čujem dok s ocem održavam kontakt na par puta tjedno. Ne znam što očekivati sada kad ih vidim nakon toliko puno vremena. Hoćemo li se razveseliti jedni drugima ili ćemo puhati svaki u svoju frulu praveći se da je sve u redu radi kako se kaže 'mira u kući'.

Ne znam jesam li se ogriješila prema bratu i sestri okrenuvši im leđa i otišavši od njih u onoj osjetljivoj dobi. Ne znam koji je bio osjetljiviji, ona koju je udarao s trinaest godina opasan pubertet ili on koji s devet godina još skoro ničega nije bio svjestan, a kome je majka na veliko trebala.

Ni sama ne znam što očekivati i koliko god sam postala jaka i ne slomljiva ova situacija me pomalo plaši.
Koju je srednju moj brat upisao?
Ide li sestra na fakultet?
Jesu li uopće sretni?

Toliko pitanja mi je prolazilo glavom dok se niti jedan odgovor nije nazirao. Toliko puta sam htjela da mi tata dođe, toliko puta mi je bio potreban, a čak i njih dvoje su mi bili izuzetno potrebni, ali shvaćala sam situaciju. Ipak je otac ostao sam s njima dvoje malih koji su kao i svako drugo dijete bili zahtjevni.