Nauči me voljeti

Ancona

Nosim princa u rukama prema privatnom avionu kojeg su mi dečki sredili, kvrapcu ima da mi smaže sva sjedala,šta ću kad sam duša od čovjeka. 

Imamo još nekih desetak minuta do sletanja a ja sam već morao promjeniti na njemu dvaput zavoje, ako ne iskrvari sada ne znam kad će... još bi to sve bilo i dobro da nije krenuo buncat i trest se uz tu i tamo zvanje svoje majke da ga spasi, točno ti dođe da se sažališ na njime.

Stižemo u Anconu i izlazimo svi iz autiju dok me moj otac dočekuje ispred našeg skrovišta, velike luksuzne kuće koja je napola u staklo a napola u zigli, te sa bijelom fasadom uz koju dolazi veliki prostrani bijeli bazen i ogromno dvorište.

Ahh ljepo se vratiti ovdje, klimnem ocu i izvadim dečka van, da nisam istražio sve u vezi njega nebih mu znao niti ime niti prezime, a kamoli godine i neke životne stvari.. 

Vidim svoju sestricu kako se stvori sva vrckava i sretna kraj oca, te mi pobjegne osmjeh, obožavam ju, tako je draga i slatka ali previše naivna...

"To je dečko? " klimnem glavom "David Visiljević, 20 godina, najmađi sin Udava i jedini koji radi ubojstva po naruđbi" sestra se zacereka i pogleda me šapćuci "Hmm hmm baš tvoj tip, zgodan je" namigne, vratim joj mig i krenemo u kuću. 

Smjestio sam ga u jednu od praznih soba sa balkonom koji sam naravno zaključo da nebi bilo iznenadnih "nesreća" i pozvao doktora.

Izgleda stvarno su ga namlatili, osim što mu je ona rana bila sva krvava i lagano inficirana, cjeli trbuh mu je bio plavi što od masnica a što od par napuklih rebara,a na licu osim razbijene arkade i napucale usnice sve  se ostalo činilo uredu.

Doktor je predložio infuziju pošto je bio vidno dehidriran i bez energije, đaba njemu energija kad ju ne zna koristit za prave stvari. 

DAVID

Čujem nekakve razgovore i zvukove,ali mi tijelo i um nedaju da otvorim oći i progledam, previše sam iscrpljen za to i odlučujem ne brinuti se sada za to, odmor je jedina prava stvar pomislim.

Budim se ne znajući niti koji je dio dana, kolko je sati niti di se nalazim.

Ahh.. Da onaj lik me onesvjestio, kako li se ono zove, primim se za glavu i uočim infuziju u svojoj ruci, sjetim se, Lukas se zove, ali za razliku od njega ja ne znam koji broj gaća on nosi. 

Ako ništa barem me sve manje boli iako mislim da je i do tableta koje stoje na ormariću do mog kreveta.

Tek sad krenem promatrat sobu koja ima veoma visoke zidove sa nekoliko plavih uzoraka.Veliki klizni ormar sa ogledalom stoji u kutu sobe skupa sa velikih čupavim bijelim tepihom,nekoliko morskih slika stoji po zidovima, a ispred mene na zidu visi veliki lcd televizor, ali naravno pogled mi na kraju pobjegle na velike na pola prozirne svilene zavjese iza kojih se nalaze veliki prozori, a vjerovatno i balkon koji sam siguran već je osiguran od mog bijega. 

"Taj Lukas... Šta on hoće od mene" uzdahnem i probam se pridići na što jako brzo odustajem jer me presjeće oštra bol kao da mi je netko prerezao tjelo na pola te ispustim jauk.

Vjerovatno sam brzo zaspao poslje prvog buđelja, jer me dočekao doslovno čokolino i sendvič nakon drugog buđenja, jer on to mene zajebava? stvarno ga je napravio samo da bi me isprovocirao.

E pa ja ne padam na provokacije te pojedem sve što je bilo na tom ormariću, kvragu i sve, al nije mislio kako da popijem tu vodu koju je ostavio ili je ona možda tu da se okupam u njoj. 

Otključavanje vrata se čuje napokon nakon nekog vremena, ali on nažalost ne ulazi već neko nepoznato starije lice već dobro ocrtanih bora i ozbiljnog stava.

"Mladi gospodin se napokon odlučio probudit, već smo mislili da čemo morat mrtvozornika zvat" cereknem se na to "Ne može mene ništa ubit, što te ne ubije ojača te" stariji gospodin klimne na to "Nadam se da ćemo se bolje upoznat sa vremenom mladiću, ja sam strpljiv čovjek i imam vremena čekat na neke odgovore, za razliku od mog sina koji je veoma nestrpljiva osoba" slegne ramenima i sjedne na kauć koji nisam niti primjetio u kutu sobe kod onih velikih prozora.

"Ali ipak ja sam malo prestar, pa bi bilo najbolje da ti progovoriš što prije, dok smo si još dobri, jer budimo realni sa tobom nemam ništa, ali zato me tvoj gazda jako nervira" skrenem pogled sa njega na prozor "Mislim da nemam nista šta bi vam mogao reći, a da bi vas zanimalo, ja sam ipak samo jedan od njegovih pasa koji sve što mora je sljediti sve po njegovim pravilima"
ustane se i krene prema izlazu.

"Sve češ objasniti njemu, vrjeme je da ja krenem dalje, a ti pokušaj zadržat glavu na ramenu dečko" klimnem i pogledam za njim,ovaj stari lik nimalo ne lići na vođu tigrova, mora da je omekšao sa godinama, kako interesantno. 

Budim se sljedeće jutro u već vidno manjim bolovima, za razliku od jučer tjelo me upola manje boli, protegnem se i zjevnem očekivajući da će ovo biti dobar i osvježavajuć dan, stvarno mi je falilo ovo izležavanje koliko god da se osječam kao da me kamion pregazio, ali naravno on mora sve upropastiti svojim ulaskom.

"Opa izgleda da nam je netko bolje" preokrenem ocima "Bio bi savršeno da mi netko ne kvari dan, gdje sam uopče? " dođe i sjedne na fotelju izvaleći se koliko je dug i širok "Di drugdje nego u Anconi u mojem skromnom skrovištu" namigne "U Anconi??  Kao Ancona u južnoj Italiji??? " namrštim se i prekrižim ruke na trbuhu. 

"Da li se taoc uopče ima svrhe ljutiti i prepirati? " ustane se i dođe do mene primajući me za bradu i okrećući ju prema sebi tako da ga pogledam u oći   "Ponašaj se ljepo i pristojno pa će ti možda i ljepo biti ovdje samnom, inaće ne mogu odgovarat za svoje postupke"