The Chosen Ones

- PRVI DIO -

Kapi kiše udarale su o prozorsko staklo i neprestano privlačile moju pažnju. Trudila sam se uživati u groznim kolačima i teta Mellissinoj dosadnoj priči o porodičnom stablu njezinih mačaka, ali je moje lice jednostavno pokazivalo dosadu. - Dušo, želiš li još kolača? - ljupko me upitala na što sam ja odrično kimnula glavom. - Mislim da sada moram poći, hvala vam na kolačima! - Oh dušo, nema na čemu, ponesi kišobran! - odgovorila je I uz osmijeh me ispratila do vrata.

Trebalo mi je nekoliko minuta da stignem do kuće. Zatvorila sam kišobran, otresla ga i uvukla ključ u bravu. Nekoliko sam puta duboko uzdahnula, a zatim sam otvorila vrata. Ulazak u kuću mi je svakoga puta bio mučan. Lusteri bi se počeli ljuljati I slike na zidovima tresti. To je zato što je Eralda, mlada gospođa koja živi iznas nas, postavila neku vrstu zaštite da sačuva svoje 'obično' dijete od vanjskih sila. Ja sam znala da nisam 'obična', ali sam se na to navikla. Nije bilo lako živjeti osjećajući se štetnom, ili točnije, razlogom maminog stalnog mijenjanja lustera, jer bi ih moje prisustvo razorilo. Ipak, mama mi je govorila da zbog toga stojim gdje stojim, da mi je to dopustilo živjeti. Ta moja 'neobičnost'. Otac nas je napustio tako davno, da ga uopće ni ne pamtim. I to je jedan od razloga što sam jaka.

Ušla sam u kuću I primijetila da se ništa ne dešava. To me je iznenadilo, gotovo I zabrinulo, te sam viknuvši, nekoliko puta zovnula mamu, koja je znala razlog brige u mome glasu: - Teta Eralda se odselila, napokon možemo živjeti u miru! - viknula je te sam vidjela da u kuhinji pravi čaj. - Sada nam samo može doći neko još gori. Mogu I ja dobiti malo čaja? - pitala sam. Dobila sam čaj I zaputila se u sobu. Sjela sam na krevet i otpila gutljaj vrućeg napitka. Toplina mi je preplavila tijelo, te sam se u potpunosti prepustila užitku. Zatvorila sam oči I slušala kapi kiše. Voljela sam taj zvuk, jer me je uvijek opuštao. Nisam ni shvatila da sam zaspala dok me mama nije zovnula na večeru: - Felicia, večera! Ustala sam, protrljala snene oči, I zaputila se u kuhinju, ponovno. - Ponesi sa sobom I šolju za čaj! - doviknula je. Na to sam uzdahnula, te se ponovo vratila u sobu. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da uočim šalicu koja je stajala na noćnom ormariću. Prišla sam, I pogledavši kroz prozor ugledala nešto neobično. Ispred prozorskog stakla, ali ne dodirujući ga, u zraku je lebdio kamen na koji je bio privezan komad bijelo- srebrenkastog papira. Lebdio je u zraku, uopće se ni ne pomaknuvši. Ispočetka sam mislila da je u pitanju neka šala, ali sam odustala od te ideje pri pomisli na sve čudne stvari koje su mi se u posljednjih par mjeseci dogodile. Kao na primjer: stajala sam u školskoj biblioteci, naslonjena na policu. U daljini sam uočila profesoricu Clarissu kako bijesno ide prema meni. Strašno sam se uplašila te sam odjednom propala kroz policu, završivši sa druge strane. Tada su profesoricu otpustili, jer su, nakon što im je to ispričala, zaključili da je senilna. I da, nikada nisam saznala razlog njezine ljutnje.

Stajala sam skamenjena I gledala u kamen. Prišla sam prozoru, ta sam, otvorivši ga, pružila ruku da uzmem kamen sa porukom. Pod uličnom lampom sam ugledala nekoga. Bio je to momak. Visok, crne, pokisle kose,I nebesko- plavih očiju. Nikada ga prije nisam vidjela. Stajao je rukom zamahnutom u nazad, kao da nešto pokušava baciti. Ali, nešto je bilo neobično. Skupila sam oči iosmortila njegovo lice: plakao je!