Pikov as

V Poglavlje

KARLA

“Ovo mi nitko neće vjerovati kada im budem pričao.”

Lovro mi govori uopće ne obraćajući pažnju na to slušam li ga ili ne. Toliko je zadubljen u igru pa tako i u igrače da nas ostale uopće ne doživljava, zato sam uvjerena da je i ovaj komentar uputio više sebi nego meni.

Promatram onaj sjaj u njegovom oku kao i ono oduševljenje s kojim promatra igrače, a i utakmicu. Toliko je zadubljen u dešavanja ispred sebe da sam uvjerena kako nikoga i ništa ne doživljava, a i ne vidi. Srce mi zaigra jače, jer ne mogu se nadiviti njegovom oduševljenju, a ne mogu ga se ni nagledati.

Izrastao je u jednog toliko zgodnog, pametnog i dobrog dječaka da mi je srce puno. Uživam u njegovoj i dalje onoj dječjoj razigranosti, a opet i u onoj njegovoj ozbiljnosti koju nam predstavlja pogotovo kada složi ozbiljno lice. Ponekad mi dođe da se nasmijem ali ne mogu jer znam da bi njegov ponos kao i njegovo samopouzdanje poljuljala pa se trudim ostati ozbiljna.

“Ajme jesi vidjela, jesi vidjela?”

Hvata me za ruku dok panično, skoro bez zraka mrmlja nešto.Pogled s terena skrenem na njega pa ga gledam sa smiješkom iako nisam stigla vidjeti što je to što ga je toliko uzbudilo.

“Lovro, pobogu diši.”

Pomazim ga po ruci dok on skoro pa hvata zrak.

“Jesi vidjela da mi je namignuo. Karla namignuo mi je. Nitko mi to neće vjerovati kad ću im pričati. O Bože, je li mi se ovo stvarno dogodilo? Vrištao bih od sreće.”

Nabraja Lovro da mi sve suze idu od dragosti, a pomalo i od smijeha. Promatram ono njegovo uzbuđenje radi tog nekog igrača kojeg niti ne poznajem. Nisam neki zadrti obožavatelj ijednog sporta tako da nije ni čudo kako ne znam tko je dotični igrač koji je Lovru ostavio bez daha.

Uz osmijeh nastavim pratiti koliko Lovru toliko i igru na parketu za koju bih po gledateljima rekla da je izuzetno napeta. On malo skače, malo se smije na sav glas, malo hipnotizirano gleda i sve se to nekako vrti u krug dok ga ja promatram izuzetno sretna žaleći što sam sve to propuštala sve ove godine.

Odmahnem glavom jer zapravo ne želim se vraćati u  prošlo vrijeme. Ne želim žaliti za ičim već se sadašnjosti želim prepustiti i uživati u njoj.

Do kraja utakmice Lovro je sav van sebe. Toliko je oduševljen i uzbuđen da vidim kako ima problem sastaviti se nanovo. Osmjehnem se pa ga i povučem u zagrljaj kada svi ustanemo da krenemo prema izlazu iz dvorane što mi on zapravo i dozvoli tek s tim me ostavivši bez teksta.

“Ajme ti si najbolja sestra koju sam si mogao poželjeti.”

Skoči mi oko vrata poljubivši me zvučno u obraz da mi skoro i suza poteče od tolike količine dragosti i ljubavi koju trenutno osjećam. Ukopamo se u mjestu dok Lovro sve glasnije i glasnije diše. Lagano se okrenem iza sebe pa vidim da prema nama korača neki igrač. Gledam ono njegovo lice koje niti vidi niti čuje išta više oko sebe.

“Mali, zakon si.”

Dobaci mu taj igrač razbarušivši mu kosu pa mu namigne gurajući mu u ruke dres. Čak i ja raširim usta u nevjerici dok Lovri suza klizi niz obraz a šok prevladava tijelom.

“Lovro brate, hajdemo sjesti malo.”

Sad me već panika hvata da će mi se od toliko euforije srušiti pa ga nekako uspijem posjesti na klupu dok on razvlači dres na kojem se nalaze nekolicina potpisa od pretpostavljam igrača.

“Znači mislim da ću se srušiti u nesvijest.”

Lovro izusti oslobađajući suze koje mu neumorno klize niz lice. Znam da su radosnice i znam da mu je vjerojatno sada previše svega i da ovako reagira pa ga pustim dok ruku prebacujem preko njegovog ramena. Nakon sigurno punih deset minuta nadošao je malo pa smo mogli lagano krenuti prema van. Putem do auta odlučila sam ga još malo razveseliti i odvesti do najvećeg dućana s košarkaškom opremom.