Bilo je to već poslije ponoći.
Vratio sam se kući sa posla.
Znao sam da moja žena u to vrijeme spava s toga nisam htjeo paliti svjetla da je ne probudim.
Naša kuća ima dug hodnik.
Prolazio sam kroz njega bez ikakvog straha, mraka ili nečeg sličnog me nikad nije bilo strah, I uvijek sam ja bio taj koji je smirivao situaciju u slučaju nestanka struje u toku noći ili u toku oluja, pa mi ni sad nije bio problem,jer ovo ne bi bio prvi put da sam došao iz noćne smjene kući a da moja žena spava.
Vrata od spavaće sobe bile su odmah desno na kraju hodnika.
Polako sam otvorio vrata i vidio kako moja žena spava.
Skinuo sam sako, košulju i hlače te kao i obično krenuo da ih stavim u ormar.
U našem ormaru kad bi otvorili vrata, senzorska svjetla bi se upalila, pa sam u strahu da ne probudim ženu, brzo ih ugasio. Poslije toga otišao sam leći, međutim sjetio sam se da sam ostavio novčanik u hlačama koje sutra neću nositi pa sam se brinuo ne bi li ga slučajno zaboravio. Ustao sam, i zbog mraka morao sam otvoriti druga vrata ormara kako bi mogao pronaći hlače koje sam tek ostavio.
Kada sam otvorio druga vrata od odmara, moja žena je stojala skamenjena i tiho mi rekla: "zašto nisi upalio svjetlo, znaš da "ono" ne voli svjetlo, upali ga"...
