Pikov as

VI Poglavlje

KARLA

Podrhtavanja bi bila mala riječ za ono što sam osjećala u trenutku dok je držao ruku na mome ramenu. Sve je bilo toliko bezazleno, a za mene toliko značajno da ne mogu vjerovati da nakon toliko dugo vremena i dalje ima takav utjecaj na mene. Da nakon toliko godina i dalje zadrhtim od njegove blizine ma čak i od same pomisli na njega.

Ovom dodiru kao i susretu se nikako nisam nadala. Nisam očekivala nikakvu konverzaciju iako je cijela bila vezana za stolicu koja mu je u tom trenutku bila potrebna. Hipnotizirano sam ga promatrala, čak i dok sam kimala glavom, pa i dok je odlazio od nas odnoseći onu još jednu preostalu stolicu.

Više ni sama ne znam je li to sada više do pikovog asa koji mi je one davne večeri ukrao, znatiželja ili jednostavno ima takav utjecaj na mene da zaboravim na sve kada je on u blizini. Istina je da ne mogu pustiti tu kartu i da me zanima njeno porijeklo, jer još one večeri sam znala da neka poveznica postoji samo moram biti toliko inteligentna da ne upadnem u te njegove ralje prije nego otkrijem razlog.- napokon! 

Ne znam koliko smo sjedili na toj kavi, ne znam čak ni o čemu smo razgovarali pa ni jesmo li uopće, znam samo da sam jedva dočekala da izađemo, jer onaj prostor stvarao mi je klaustrofobiju, a onaj zrak pritisak u mojim plućima u nedostatku istoga.

Udišem hvatajući zrak, koprcajući se za isti dok me Nives začuđeno gleda, ali ne mogu a i ne znam što bih joj rekla kao neko opravdanje za moje trenutno stanje. Ne znam kada se dogodio taj trenutak da se moje staloženo, čak hladno stanje pretvorilo u ovo da ne znam što napraviti, kako se ponašati, što reći. Ja, koja sam uvijek bila prisebna, koja sam uvijek bila sama sebi glas razuma i staloženosti.

“Sestro, pobogu što ti je?”

Nives me uhvati za ruku dok ja lagano nadolazim.

“Nije ništa, vjerojatno mi je unutra bilo samo zagušljivo.”

Začudim samu sebe s kojom lakoćom laž prevalim preko usana.

“Dođi idemo sjesti na klupu malo.”

Povlači me za ruku ali odmahnem glavom jer želim čim prije nestati odavde.

“Nema potrebe. Dobro mi je sada.”

Osmjehnem se uzimajući svoju torbu iz njenih ruku. Otvorim torbu ne bi li dohvatila telefon samo da ovu neugodnu situaciju nekako prikrijem, ali ono što me šokira je to što mi telefona nema. Izvrtim film brzinski kroz glavu i znam da sam ga zadnji put imala ispred sebe na stolu. Udahnem poraženo jer znam da ga Nives nije uzela čim ne reagira na moje pretovarivanje po torbi.

“Pričekaj me sekundu idem po telefon.”

Kažem ali vidim da joj nešto odvlači pažnju a kad se okrenem imam što i vidjeti. Onaj dečko što joj se sviđa ide prema njoj s osmjehom na licu. Osmjehnem se i sama pa produžim korak prema lokalu samo da uzmem telefon i što prije nestanem odavde. Čim nogom kročim u lokal osjetim njegov pogled na potiljku. Osjećam ga jer koža mi gori, a tijelo vapi iako ne znam za čim. Pogledam za stolom gdje sam sjedila ali tamo ga ne nalazim pa se još brže uputim prema šanku.

“Oprostite, na stolu mi je ostao telefon. Jeste li ga možda pronašli?”

Onaj nasmijani konobar mi se osmjehne pa i slegne ramenima.

“Na žalost nisam iza vas ništa našao osim novaca.”

Izdahnem u nevjerici da mi je netko telefon ukrao u najviše par minuta koliko mi je trebalo da shvatim kako ga nemam.

“Ok, hvala svejedno.”

Bacim mali osmijeh pa se zaputim prema izlazu ali me neka gužva koja se dešava ispred mene omete u naumu. Pokušavam se probiti ali mi ne uspijeva pa krenem obilaziti stolove krećući se prema zadnjem izlazu. Čim zađem u hodnik dlačice mi se počnu ježiti pa ubrzam korak prema izlazu ali me nečija ruka omete u tome.