Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
~SADA~
Posljedice sinoćnje loše odluke brzo su nastupile.
Nisam trebao sjesti za volan trkačkog Porschea i voziti sto kilometara na sat po zamagljenoj i sivoj autocesti. Nekad davno su postojala vremena kad sam ja kontrolirao zvijer na četiri užarene i brze gume, ali izgleda da sa sedamdeset godina ta sposobnost jednostavno nestane. Zajedno s čitanjem knjiga bez naočala, šetnje bez štake i vječitom borbom s inkontinencijom.
Nositi breme starenja na leđima je teško kada se u duši osjećaš poput mladića od dvadeset i pet godina.
Prijelom desne noge, potres mozga, napuknuće par rebara i mnoštvo vanjskih modrica čine se kao dobar ishod nakon nesreće koju sam izazvao. Moglo je završiti gore. No, ono što je zapravo zabrinjavajuće je srčani udar koji je doveo do iste. Laknulo mi je i osjetio sam nekakvo trenje sreće što možda ipak nisu krive moje drhtave noge na gasu ili ruke na mjenjaču.
Problem je samo srce.
Puklo je previše puta tijekom mog života, ali nekako bih ga uvijek zakrpao, krenuo dalje. Prvi put se to dogodilo kada sam ostao siroče. Drugi put kada sam izgubio prvu ljubav. Treći kada mi je supruga umrla. Čini se da i srce ima rok trajanja, a ja svoje nisam štedio. Gurao sam ga nemilosrdno do ruba čineći svjesno grešku za greškom.
Cijeli svoj život nalazio sam opravdanja za sranja koje sam činio. Unatoč njima sam smatrao da sam dobar negdje u najdubljem ponoru duše i oštećen zbog lošeg djetinjstva. Uvjeravao sam sam sebe da je uredu krasti kad nemaš što jesti. Mislio sam da nije pošteno što neki ljudi imaju sve, a neki samo oca ovisnika. Sada kad brojim malo više godina znam da sam bio samo šupak koji nije mario za nikoga osim sebe.
Svaki loš odabir dolazi na naplatu. Moja je ova bolnička soba, neudoban krevet i činjenica što me djeca ne žele vidjeti iako možda umirem. Izgleda da nisam zaslužio oproštaj. Kako i bih kada nisam učinio ništa za njihovu majku osim što sam joj zagorčio život. Lagao sam je, kockao i varao. Očajnički sam tražio zamjenu za nju - onu čije srce sam također slomio prije četrdeset i pet godina. Ta suluda potraga nije rezultirala ničim osim prosvjetljenja da nitko ne može zamijeniti moju Ally, ni da živim tisuću života. Budio sam se mnoga jutra u tuđim krevetima, s različitim ženama ali ni u jednom nisam poželio ostati. Nijedan nije mirisao uspomene i masline.
"Gospodine Ward, kako se osjećate?", crnokosa medicinska sestra ulazi u sobu s velikim osmjehom na licu.
Mnoštvo pjegica joj krasi lice, kao da je netko prosuo zvjezdanu prašinu po njoj. Oči su joj smaragdno zelene i tople, nose sa sobom sposobnost da otjeraju tmurno nebo koje se nadvilo nad Sacramentom. U posljednje vrijeme puno kiši. Mrzim kišu jer sa sobom donosi bolne uspomene na onaj dan.
"Moglo bi biti i bolje", iskašljam nakupinu sluzi koja se nastanila u grlu, a taj čin pokrene lavinu boli niz čitavo tijelo. "Osjećam se poput starog željeza koje je spremno za otpad."
