KADA PADNE MRAK

UKLETA VIOLINA

„Vrijeme je da netko učini nešto s ovom divljinom", požalila sam se starom domaru pokazujući u visoko raslinje koje se uzdiže uz kamene zidove napola urušene kurije.

Starac slegne ramenima i povuče dim motane cigarete. „Bojim se da činim sve što je u mojoj moći. Korov koji jednom preuzme vladavinu nad nekim mjestom nemoguće je ukrotiti."

Vjerujem mu na riječ dok gledam u otečene prste kojima drži cigaretu, a zatim ponovno obratim pozornost na otvorene prozore čija su stakla prekrivena prašinom i paučinom. Sjećanje me izdaje dok se pokušavam prisjetiti vremena kada sam provodila ljetne praznike u maloj kući nedaleko od kurije i sanjala o danu kada će svemir uplesti svoje prste i ispuniti mi želju. Nasmijem se na tu pomisao i primijetim da me starac već duže vrijeme promatra. Pitam se vidi li u meni onu malu nestašnu djevojčicu koja je nekoć preskakala visoke zidine i provlačila se kroz zečje rupe samo kako bi došla nekoliko koraka bliže tom veličanstvenom zadnju ili me želi natjerati da završim obilazak kako bi se mogao što prije vratiti u udobnost svoje fotelje.

„Zvuk vjetra je poput..."

„Violine", dovršio je misao umjesto mene.

Nisam namjeravala izgovoriti tu riječ. Ne ovdje, ne sada. Prije nego što mi je tako okrutno upao u riječ, željela sam reći da je zvuk vjetra tako tužan, gotovo plačljiv. Zastala sam i duboko uzdahnula – bio je u pravu, poput violine. Violine koja plaće u jednoj od nebrojnih soba omeđenih debelim i hladnim zidovima u želji da upozna svijet. Violine koja je jedini način da usamljena duša kaže ono što usne nisu sposobne izgovoriti.

Starac me promatra ispod oka i time pokazuje sumnju u moj identitet. Ne zamjeram mu, prošlo je mnogo godina otkako je gotovo izgubio posao zbog moje noćne avanture. Voljela bi reći da se kajem zbog toga, ali ni sada, kao mnogo starija ne osjećam žaljenje.

Te olujne noći morala sam saznati da djevojka s violinom zaista postoji. Slušala sam njezinu pjesmu godinama prije nego što sam se odvažila otkriti postoji li ona doista. Još se sjećam bakinih riječi dok me uvjerava da moja bujna mašta izmišlja kojekakve violine i zarobljene djevojke koje je netko zatočio u dvorac po uzoru na romane koji mi truju razum. To je zato što imaš previše vremena Tiči, mudro bi rekla, a zatim me natjerala da pođem s njom u polje i uskoro bi zaboravila na violinu, tajanstvenu djevojku i kuriju.

„Vrijedni ljudi ne moraju se bojati nesanice", rekla bi baka nakon napornog dana kao odgovor na moje strahove. Bila je jedna od onih žena koje su smatrale da nesanica pogađa samo kojekakve umjetnike i besposlene bogataše jer radni narod biva nagrađen dobrim snom zbog svoje muke.

Provela sam nekoliko noći očekujući slabašno svijetlo na prozoru kao najavu nadolazeće melodije, ali ona nije dolazila baš kao ni moj san. U tim sam se večerima pitala jesam li ja jedan od tih neradnika o kojima je baka govorila s grimasom na licu jer me san uporno izbjegavao.

„Pusti tu knjigu Tiči", rekla je baka glasom koji se ne odbija. „Želiš li postati kao oni? Želiš li poludjeti od tih silnih slova?"

„Oni?"

„Umjetnici", izgovorila je tu riječ kao da se radi o psovki. „Pisci, glazbenici i taj neobičan svijet. Zar nije dovoljno što ti je..."

Tu se zaustavila i podbočila. Željela je spomenuti mog pokojnog oca, znala sam to, ali smogla je dovoljno snage da se zaustavi u posljednjem trenutku.

„Samo se pobrini da budeš odmorna za sutra, može?"

Ostala sam sjediti na prozorskoj klupi. Djevojka s violinom sigurno se ne bi složila s bakinim mišljenjem jednako kao što se ja nisam slagala. Moj je otac bio pijanist koji je bio predobar za ovaj svijet – tako mi je jednom objasnila majka, a ja više nisam ispitivala.