Nakon što sam nekoliko dana provela kod nane, vratih se kući.
Zima je ugasila zadnji tračak svjetlosti. Mama me posla da donesem koje drvo da naloži vatru.
Siđoh u podrum, ali umjesto drva prvo sto ugledah bio je stari paket dobro zatvoren trakom. Nakon što sam ga otvorila, nisam vidjela nista drugo osim jednog pisma na njegovom dnu. Sjedoh na stolicu u ćošku i uz teški uzdah otvorih kovertu... Na hajr..
"Dragi prijatelju,
ratni druže moj. Ne bih ti se nikada obratio da nije bilo onog glupog rata. Da nije bilo krvi na sve strane i da nisu rijeke u svom najdubljem dijelu progutale toliko mucenih života. Ko ce im ga znati prijatelju, prvo te dobro izmuce, pa te onda bace u rijeku da ti, druže moj, kažu bude lakše. Evo prođe, prođe rat druže moj. Samo rane ne prolaze.
Nisu to one rane na koje staviš gazu, malo stegnes, da se ne pogorša, da ne iskrvaris.
Ovo su ti one rane sto su ozarene bolom, što su urezane duboko, duboko na duši.
Moj ti ,druže, o njoj bih da ti pričam.
Kad bi dođi kratko sa linije ona bi mi donijela koju koru hljeba i gutljaj vode, pricali smo tu da hoce sve vec jednom proći.
Prije sveg tog rata, ona mi reče da je trudna, a ja sav sretan postat cu babo, druže moj ,ni slutiti nisam mogao da će ovaj prokleti rat početi.
Zarati se, 6. april '92, ona treći mjesec.
Znao sam ja da ce kad-tad doci taj oktobar i već mi brige opkolise glavu, sta ce biti kad dodje vrijeme za porod. Smišljali smo mi i ime u tim teškim danima, iako sam ja, ko da sam znao da ne valja, govorio da ne trebamo.
Trebao se zvati Alem, tako odlučismo. Da mi bude putokaz kud da idem, da mi bude zvijezda što mi obasjava put u ovim crnim, mrklim danima. I prolazili su dani, granate su udarale, palile, provaljivale.
Strahovao sam hoce li doci dan da me ubiju, sta ce ona sama, ili će doći dan kad ce njoj sta biti.
Uh ne daj mi Bože, samo sam ponavljao noćima.
Moj druže sjećam se ko da je jučer bilo oktobaar, 6. oktobar, šest mjeseci rata je već, čekamo zimu. Taj dan žalila se, kaže ima neki loš osjećaj, kaže danas će se Alem roditi.
Sve sam ostavio, čekao sa uz nju, osluskivao, svaki šum.
Sa nama je bila i kuma s vjencanja, njena najbolja drugarica, koja je i medicinska sestra, kad Bog daje niko ne uzima, sve je to s razlogom. Ona će nam kažemo pomoći da sve prodje hairli.
U podrumu gdje smo bili bar u tracku topline odjednom se cu vrisak, kaze počelo je, ja izadjoh, ma sta ti je prijatelju ja to nisam mogao gledati. Te ženske stvari i te muke i bolove, samo žensko, samo majka moze preživjeti, ja ne mogu ni slušati.
Uh... ja izadjoh i čekah.
I nema i nema i nema, kad se otvorise vrata, kaze postao si babo, kume.
Suze mi skvasise lice, a moj putokaz, moj Alem sjajan poput najsjajnijeg nura i najsjajnije zvijezde, gledao me očima, crnim poput najljepšeg mraka.
Zakoracih u sobu gdje su bili, i ne vidjeh nista..
....
Budim se odjednom negdje oko mene sve nepoznati ljudi, svi placu, deru se, evo ga budan je..
A ja samo upitah gdje mi je Alem, gdje mi je žena.
Samo se zgledase..
Pokušah ustati ali vidjeh da mi nogu haman nema.... Nema ni Alema, nema mi ni žene, ruže.
Nema ih prijatelju, odnio ih rat, odnijela ih nečija pakost i inat. Oni su ubili moje zvijezde, a sada svoje u skolu odvode, a ja stegnem šaku i kažem "Jedan sve vidi..",
Valjda je tako trebalo biti..
Sad razumijem samo nek je živo i zdravo, prijatelju moj.
Zivotarim od dana do dana, kažu dijete ne valja oplakivati.
A ja vise nemam ni suza, ni glasa. Jedva duša kuca u meni...
Moj prijatelju, cuvaj mi se.
Zovi na kahvu, ja ti nemam nigdje nikoga, a treba mi topla riječ...
Tvoj ratni drug Ragib.
Sarajevo, '98. ".
Suze su mi kapile niz lice, a duša je podrhtavala, pismo je naslovljeno na moga babu...
" Hoce li ta drva? ", čulo se s vrata podruma.
Obrisah suze.
Zagrlih babu koji me čekao na vratima,
bez drva, bez kante, bez svega po sta su me poslali... 🤍
