marry me | h.s.

6

usputni?☺

Pljušti. Kapi kiše skližu niz moj bijeli kišobran, a ja poput maleckog djeteta trčim do majčine kuće. Tamne traperice su poprimile par kapljica i trebam što prije u topao dom.

'Kasniš dušo.' Žena srednjih godina, duže smeđe kose koja je svezana u punđu privuče me u zagrljaj, a onda skine moju krem jaknicu.

'Oprosti.' Tiho promumljam sklanjajući smeđu torbu na resice. Pod ruku se nađem s najboljom majkom na svijetu i veselo me povuče u dnevni boravak. Stariji poslovni čovjek u odijelu, a do njega njegova ljubljena žena. Nasmijem se paru koji još uvijek ima one iskre ljubavi.

'Ispričavam se na kašnjenju.'

'Možda je vrijeme da sjedneš za onaj bijeli audi koji još skrivaš u garaži.' Kimnem glavom na očeve riječi. Zar ćemo ponovno započeti tu temu?

'Hoću tata.'

'Krasna si, otac te nije opisao kao tako lijepo dijete.' Duboki glas gospodina koji sjedi pokraj žene. Sijede mu se iscrtavaju, no za čovjeka koji radi u očevoj firmi to je normalno. Toliko se opterećuju najmanjim sitnicama da im rado uskočim u pomoć.

'Hvala Vam.' Nasmijem se, no zar stvarno mogu biti ljepša nego što me otac opisuje? Toliko puta sam slušala njegove pohvale da i to smatram previše.

'Drago mi je upoznati te.' Ruka na mome ramenu. Dogovoreni brak, zar ne? Okrenem se ugledavši dečka dosta višljeg od mene, smeđe kose, plavih očiju i širokog osmijeha. Uzvratim mu osmijeh te se nelagodno okrenem prema njemu dajući si nekoliko sekundi da promotrim njegov izgled. Crno odijelo i tamno siva košulja. I onda sam tu ja, u trapericama i majici. Pružim mu ruku da se upoznamo, i krenem reći svoje ime kada me on preduhitri.

'Odette, znam.' Nasmije se. 'Ja sam Isaac.' Blago klimnem glavom i shvatim kako je moj otac zaista puno pričao o meni.

'Hajde sjednimo za stol, donijet ću vino.' Moja majka užurbano otiđe u kuhinju po rashlađeno vino, a mi sjednemo za stol, jedan pored drugoga, nasuprot njegovih roditelja koji nam poklone osmijeh.

'Dobar tek.'

***

'Jutro ljepotice.'

'Kako je prošlo jučer?'

'Vrijedi li za danas?'

Smijem se, jedan neodređeni ton izlazi iz mojih usana. Ležim u kratkoj pidžamici smijuljeći se porukama koje sam upravo primila.

'Zar postoji netko toliko krasan da brine o meni?' pritisnem send prije nego što promijenim mišljenje o ovoj poruci. Moja je kosa svezana u punđu i sigurna sam da joj je potrebno jedno dobro pranje i feniranje.

'Očito da postoji.'

'Hvala ti na ljubaznosti. Da, vrijedi za danas, naravno.' Šaljem čim sam shvatila da sam prethodnu poruku ostavila praznu.

'Odlično, već je sve isplanirano.'

'I kako se trebam obući?'

'Minjak, dvadeset centimetarne štikle i previše ruža?' smijem se na ovu poruku nadajući se da me samo zeza. Normalna elegancija bi bila sasvim uredu?

'Vodiš me da plešem striptiz?' smijem se, šipka i ja? Nikada, hvala.

'Ludice, obuci što hoćeš bit ćeš najljepša.'

'Subota je pa imam vremena za spremanje.'

Moja kuhinja je jedno malo blago. Drvena imitacija mramora na kojoj sve obavljam. Smijuljim se vadeći đezvicu i ponovno kuham tursku kavu. Moj mali stroj koji je na popravku mi fali. Iz crvene, poveće šalice se pari te sjedam na balkon. Jučerašnja kiša je zasmetala. Vani je prohladno no moja fotelja i krem dekica me vuku sebi te se pokrijem stavljajući noge na stolić.