Sati

Prvi sat

U posljednje vrijeme pomislim na zavičaj, uglavnom češće nego inače. Je li to do jeseni ili čega, ne znam, ali nedostaje mi. S jeseni to bude mnogo teže, ovo je druga jesen kako me nema i ne žalim se jer nisam uvijek dolje.  Svakako ne volim svoj jug, nego onaj južnijim rijekama što teče. Zvučim konfuzno, jasno mi je, ali takav modus operandi ne mogu otkinuti od sebe otkad sam sebe svjestan. U kasnim satima sam pomislio da mi možda nedostaje samo prošlost, ono što je bilo i čega nema? Godine, događaji, ispraćaji, fakultet, manje anksioznosti, sve to nekako utječe na čovjeka u sadašnjosti. Često mislim i na smrt, no mislim da to mogu objasniti. U rukama mi od kraja ljeta obitavaju i Yalom i Mirko Kovač, svatko od njih je egzistencijalist na svoj način. Yalom pokušava nježno upozoriti čovjeka da ga neće biti, dok Kovač koristi nešto poput "Umrijet ćeš i bit ćeš trulež". Ne znam kome se prikloniti, slatkoj laži, bomboni, uroniti u tu utjehu ili ciničnom Kovaču kojega, istini za volju, mir nije nešto naročito volio. Mene je cinizam mnogo nervirao u prošlosti, o kako je to samo čudno bilo! Kao da sam se borio s vjetrenjačama. Sada ipak primijetim kod sebe, pogotovo kada razgovaram s kolegama, da sam u nekim situacijama gori nego cinici koji su mi ga darovali. Cinizam i nihilizam mi idu ruku pod ruku. Nema ničega, ništa nije vrijedno, ne postoji ništa, čak i nepostojanje ne postoji i tako u krug, dok se sve ne izbriše. Iako je nihilizam vezan uz Nietzschea, ne bih njega opisao kao nihilistu, već više kao cinika koji je zbog svojih rana utonuo u cinizam, moglo bi se reći i u aroganciju. Elem, koliko tonuo u cinizam, toliko sam i pizda; odlika ranjivosti, u ovom slučaju ne i ličnosti, valjda. Teško je govoriti uvijek da je svejedno, teško je maske nositi, teško je pokazati lice. Biti ranjiv znači dati napunjen pištolj u ruke osobe kojoj si dao sebe, tako sam čuo prvi dan na poslu. Prvi dan na terapiji crtanjem nacrtao sam dva drveta, lijepa li su bila. Ipak, jedno je imalo grane na sve strane, ništa nije imalo potreban red, nigdje nije bilo prirodnosti. Drugo drvo bilo je lijepo uređeno, geometrijski precizno su se isticale grane pod raznim uglovima. Rekoh: "Prvo drvo sam ja trenutno, drugo drvo sam ono što želim biti". Pacijenti su me gledali i pitali se vjerojatno koji mi je đavo, iako mi je crtež bio šareniji. Divna žena od terapeuta kiselo se nasmijala i izustila "Dakle, oluja je u glavi". Kako se samo izlajah, nesvjesno se otkrio drugima. Ne sjećam se kada sam prije toga bio tako ogoljen, kao osušena grana. Šta će tko misliti, kako će me ovdje prihvatiti? Sto pitanja, a mene nigdje u odgovorima. Moj id me izdao, moje nesvjesno je skinulo hlače, a da nisam ni pomislio. Tako je jasno da u ovoj glavi živim sam i da je ličnost sama po sebi splet interakcija. Nekako sam i taj dio preživio i tako su mi tekli prvi dani ovdje, ja sam morao do kosti da se ogolim. Sada me svi znaju, nasmijem se, brada i kosa su mi još uvijek tu. Dobio sam koju sijedu u kosi i bradi, po pacijentima znam da je to od stresa, mora biti. Izgubio sam u godini dana 23 kilograma, sumnjao da imam rak, gurali mi cijevi u usta i guzicu i sretnik sam, jednostavno nemam mjeru u životu. Nakon toga sam opet dobio 15 kilograma i sada opet moram da ih gubim. Ja sam klackalica koja se boji i ide naprijed. Hrabro li je to? Bio sam osušen kao suho voće, pod očima ljubičasto, obrazi upali, rebra sam pozdravio prvi put od puberteta, zamisli kako je to? Tanka je linija između anoreksije i praseta. Rekli su mi da se zabavim i da malo zaboravim na prošlost. Nasmijah se, simpatično je. Ti bježiš u nešto što ti kažu da moraš izbjegavati. Bilo kako bilo, počeo sam ozbiljnije učiti njemački, baš se zadao. Mamu mu jebem, dobro sam ga savladao, sada se ne stidim govoriti i koristiti dijalekt, Hochdeutsch stidljivo izbacijem iz uporabe. Zabavlja me i učenje češkog, ovdje ima s kim da se priča. Češki me uvijek rastuži, ipak. Moja najbolja prijateljica ima psihičke poteškoće i svi strepimo - hoće li biti trajne ili je to bila samo epizoda. Epizoda. Kako hladno, tupo i distancirano zvuči dok se netko bori za održavanje svjesnosti o postojanju ovoga trenutka. Život je nekada loš, baš loš. Uzalud ga zvati pogrdnim imenima, prosto je loš.
Uz zabavljanje zbog učenja novog jezika, više zabave nemam. Dobro, otkrivam jezera, sjednem na stijenu uz jezero i pišem pjesme o nedosanjanom i punim dušu, bez toga bih bio prazan. Oko jezera, pet kilometara od mene, pravim veliki krug svakog vikenda, nekih 25-30 kilometara. To liječi, još kako liječi. Možda ne potpuno, ali suzbija vulkane u čovjeku. Svjež vazduh isto može pomoći, to je provjereni recept, a ovdje imaju i vazdušne banje i rehabilitacijske centre. I starački dom. I psihijatriju. Elem, kada šetam, osjećam da se prošlost bori sa sobom u glavi, da mi ulazi kroz oči i izlazi kroz patike. Nema tu pobjednika, da ne bude zabune, tu ima onoga o čemu sam govorio, o mislima koje se množe. Nekada pomislim da je dobro jer sam malo i tuđi, jer nisam svoj. Ako me nekada ne bude, ja ću moći živjeti kroz nekoga. Ljubav je mnogo zeznuta stvar, ja vjerujem da je dosta ljudi ovdje zbog toga, zar ne? Svi se mi sakrijemo iza bolova, tuge, čega sve ne. Mene zanima je li to naš način da se borimo s nedoživljenim ili neproživljenim? Kako se boriti s tim? Eto, to sam htio reći, tj. pitati danas - kako mi može tako jako nedostajati prošlost? Jesam li ja uopće onaj koji živi ovaj trenutak ili proživljava svaki što se nekada dogodio? Ako je ovo prvo - zašto nisam sretan? Ako je ovo drugo - kako biti sretan? U svakom slučaju, ja sam u labirintu i neki mazohizam uživa jer je tako, ja volim krv koju misli prolijevaju. Malo pretjerah danas, dosta vremena sam ti uzeo. Mojih sat vremena je isteklo. Onda, do sljedećeg termina i mojih pitanja.