Sati

Jezera

Okolna jezera me smiruju, imaju ljepotu kakvu nisam primjećivao u rodnom kraju i često idem do njih. Da bih napravio puni krug oko manjeg potrebno mi je 7, a oko većeg 12 kilometara. Ako se k tome zbroji i 8 kilometara puta do jezera i nazad, bude to lijepa brojka u borbi protiv stresa i svakodnevice. Na oba jezera nalaze se divne vile, mada je manje jezero divlje i netaknuto u odnosu na veće. Tirkizna boja vode skriva duboke tajne i podvodne špilje. Turista nema, ima smiraja. Do oba jezera vodi zimzelena, gusta šuma. Miris smole i kiše u jesen počinju mi pomagati u borbi protiv napetosti. Nekada pomislim da bi mi leđa bila dobar stol ili da služe nekome dok vježba ili radi bilo što. Ništa me ovdje ne podsjeća na rodno mjesto, no ipak krije poznatost, čak i inspiraciju za pisanje. Odavno nisam pisao, baš pisao onako kako želim. Uvijek bi se provuklo milijun tema o kojima bi se prije moglo pisati ili bi posao jednostavno postavljao previše izazova pred mene. Ovako, kada izađem iz kuće i lutam, bude ipak malo lakše. Šarene boje jeseni privlače me od djetinjstva, ima nešto u tom umiranju prirode. Podsjeća me na moje pisanje, neodređeno je i djeluje kao nešto što čeka svoju eksploziju ili što već. Ne znam zašto je to tako, ali mi djeluje zanimljivo. Po cijeli dan slušam kako se drugi ispred mene nejasno ili jasno, bistro ili maglovito, sa ili bez želje izražavaju i onda treba doći mojih pet minuta u kojima bih izrazio sebe i - tišina. Ne mislim da netko utječe negativno na moje pisanje, može biti da je do vremena koje mi stoji na raspolaganju, ne znam, ili do općenitog razmišljanja. Razgovor s drugima otvara vidike u smjeru osnovnih pitanja o ljudskom životu, prvenstveno pitanja patnje ili motivacije čovjeka. Shvatio sam da je patnja nezaobilazna, za motivaciju već se to ne bi moglo reći, pogotovo kada je stanje čovjeka znatno lošije. Pišem sterilno jer se bojim otvoriti i riješiti političke korektnosti koja se počela uvlačiti u sve, pa i u ono što me okružuje. Moja korektnost je strpljivost, rekao bih. Čitam neke od tekstova koje sam objavljivao prije 5 godina. U njima pokazujem radoznalost, energičnost. Tu su sada i jedno i drugo, ali uz shvaćanje ili sumnju u izrečeno i u potrazi za drugim stvarima. Elem, jezera nude divne plaže na kojima se zadržavam uz knjige i čitanje. Za plivanje je kasno uvijek nakon augusta, mada me toplina jezera ugodno iznenadila. Plivanje uz labudove i ribe - yes please. Sve djeluje kao bajka, čak i legende o Hitlerovom skrivanju blaga u jednom od jezera. Danas nitko ne brine o blagu, mada se ponekad pojavi neki avanturist koji bi želio roniti na nekih 90 metara dubine. Ruski se često čuje na jezerima, izbjeglice. Majke s djecom hrane patke, ja slikam brodove neobične izrade, u Dalmaciji nisam viđao slične. Djevojčica me pogledala na jedno "Spasibo" i muku sam mučio objašnjavajući šta je Bosna i Hercegovina i da govorim slavenskim jezikom.

"Ti mene, ja tebe razumijem."

Ona već sada bolje barata njemačkim od mene, nekada zavidim djeci. Majka objašnjava da radi remote za portugalsku firmu, ne može stići brinuti o svemu. Muž - grobno mjesto 53a, Zaporižje. Ništa od toga nisam razumio kako treba, Sunčevi zraci počeli su me milovati, skoro će sumrak. Djevojčica me slika i obećava da će opet doći za koji dan. Na jezeru uskoro nema nikoga, brodovi ne plove i rasvjeta se pali. S crkve kuca puni sat, vedro nebo preko noći poklonit će nam maglu karakterističnu za ovo doba godine. Prizor zalaska Sunca rješava me svega bolje od supervizije kod psihoanalitičara iz Salzburga. Kada mislim - tada patim, na to bih mogao svesti ulazak u sredinu jeseni. Trudim se ne biti pesimista, obično sam onaj koji gura druge prema naprijed. Nekada, kada sebe čitam, pitam se jesam li ista osoba? Odabirem razne puteve do jezera i od njih do kuće, u blizini je ulica Sigmunda Freuda s koje se vide ledenjaci, divno li je. Što sam htio od života, čime me on darovao i kaznio? Kleta brda i jezera bi trebala biti darovi. Valovi se uzburkaju uz malo jači vjetar. S planine dopiru svjetla hotela do kojega nisam nikako išao, a želim pješice. Djelujem suludo u svojim zahtjevima, trebao bih se fokusirati na ostvarivo, ali je pitanje ostvarivog ono što se miješa s mogućim i nemogućim. Sve je moguće. Ništa nije nemoguće. Provokacija me goni naprijed, dođe mi kao noga u guzicu. Bosanac ne zna drugačije, štap u dupetu. Možda sam mješavina svega. Neki dan sam jeo smokve uz jezero, prijetila je kiša, a u glavi mi je bila obala i Gornji Karin. Ponovna upoznavanja poznatih ljudi, izgubljenih u prolazu i neprolaznosti. Sve se miješa uz jezera, teško je ne biti pod njihovim utiskom. Možda im nekada napišem nešto smisleno, nešto vrijedno posvećivanja prirodi. Do tada se ubrzanim koracima i disanjem primičem rasvjeti i putokazu - još 3 kilometara i spašen sam. Barem danas.