Crnjanski je u Dnevniku o Čarnojeviću rekao jednu prekrasnu misao - Jesen, i život bez smisla. Snijeg se bio nadvio nad vrhove ovoga mjesta i poručio da će se vratiti. Nije me strah zime, volim ju, iako ovoga puta donosi neugodu zbog hladnoće. Koža mi sve češće puca zimi, osjećam kao da starim, a star nisam. Nježne riječi miluju kao jezik, tako da sve ima svoj smisao i u isto vrijeme ništa ga nema. Drugim riječima, sami ga gradimo i uništavamo. Razmišljam o tome kako bi bilo živjeti paralelni svijet i dopustiti sebi nedopušteno ili prijeći granice okova koje čovjeka vuku u realnost. Na kraju krajeva, a što bi bila realnost? Ne govoreći o hedonizmu, realnost bi trebala biti sreća za čovjeka i one koji ga okružuju, koji bi trebalo da su dio njegove sreće. Ponašam se izgubljeno i nađeno, ovisno na koju nogu se ujutro oslonim i na koga duša svoju bit osloni. Ponašam se nekada s ciljem, nekada besciljno lutajući ulicama koje prvi put vidim u životu. Vlastitu privatnost njegujem misleći i manje djelujući - to narušava koncept javnosti kod mene. Prestao sam jako kašljati, tišine me bude ujutro, uz blaženu tišinu sklopim oči. Radni dani prolaze u učenju njemačkog, a u mislima već učim i češki i ruski. Rječnik češko-njemačkog sam već osigurao u privatnoj kolekciji. Mislim o tome koliko upornosti ima u onome što radim, koliko bosanskog inata. Tišine. Koliko bi tišine samo smisla dale. Planiranja. Uraditi. Doživjeti. Nekada se riječi pretvaraju u intimnu psihoterapiji. Nerazumnost mi je pokušaj vlastitog razumijevanja odnosa i svijeta. Strahovi od osude drugih u mene nisu socijalna anksioznost, to je postalo suvišno, neka maglovita kategorija. Ponos, šareno lišće i misli o davno izgubljenim stranim kovanicama. Otkucaji srca su mi mirniji nego inače, pijem i manje tableta kada sam smireniji. Ljubav doživljavam svakim dijelom sebe, duša je počela prestizati tijelo. Putovanja me privlače, jug mi se čini bližim nego ikada. Kratke rečenice i životne odluke uvijek idu jedne s drugim, mislim o savjetima pacijentima i nemogućnosti da se i sam pozabavim vlastitim problemima. Volim zimu, ali danas sam jedva čekao dolazak kući i osjet topline. U meni se možda nešto mijenja, možda ništa. Pitam se što to mjeri zbunjenost i kako se može objasniti, kojim procesima? Moja mentorka odlazi iz klinike i ne osjećam da me izdala, osjećam kao da naučna majka postaje sebi svrha i zbog toga sam sretan. Vratim se često na toplinu i ljubav, tišina kuće mi daje luksuz da o tome razmišljam, da mislim o svim pjesmama koje još uvijek nisam napisao. Posvete su mnogo zajebana stvar. Jedna me studentica nacrtala i zahvalila se. "Spavanje je tako važan proces, hvala na otvorenim očima", pomislih da me zeza. Kako uspije tako crtati? Zašto svi ljudi nemaju jednu tako divnu sposobnost, poklanjamo dio duše kroz crtanje, zanimljiva rabota. Ne slušam o ratovima, danas slušam o ljubavi. O ljubavi slušam u zadnje vrijeme. Pokušavam iskonski da je živim, da obuzme svaki dio mene. Koliko jako je moguće živjeti ljubav? Šta znači pogled, dodir, miris, zamisao? Kakva ljubav je najistinitija? Kakva ljubav se najviše isplati u ovom svijetu, između dvije osobe? Tišine su krive. Jesen je kriva. Iako ga mnogo volim, Crnjanskom odbijam pravo da život, barem trenutno, nema smisla.
Oups ! Cette image n'est pas conforme à nos directives de contenu. Afin de continuer la publication, veuillez la retirer ou mettre en ligne une autre image.
