Vrste - Gabriel

2. DOLINA VUKOVA

„Nema dobre vožnje bez dobre „mjuze" u autu", razmišljala je Anna dok je silazila s autoceste i nastavila putovati lokalnom cestom ka Dolini vukova. Voljela je glasnu glazbu, mješavinu rocka i metala. Zvuk električne gitare davao joj je dozu adrenalina. Osjećala je uzbuđenje, ali pomalo i strah. Mješavinu osjećaja. Znala je da neće biti sama. Amanda će doći. Možda je njena odluka bila ishitrena, možda ju pojedu vukovi, ali trenutno to nije bilo bitno. Jedino važno je bilo, ta lakoća koju je osjećala. Kao da se riješila teškog tereta zvanog Kevin.

Adam, njen novi šef, činio se jako prijazan i ljubazan. Bar preko e-maila. Ako ništa drugo, bio je užasno detaljan. Uputstva koja joj je ostavio za pronalazak stana, ključa, link s navigacijom, put do ureda, popularni kafići te restorani, razrađeno do svakog detalja. Izgledalo je kao da se raduju njenom dolasku. Nije imala osjećaja koliko je dugo vozila, udubljena u svoje misli, dok ju nije trgnuo vanjski zvuk, nalik urliku. Smanjila je glasnoću u autu i počela promatrati put ispred sebe. Put, koji je sada već vodio duboku u šumu. Krošnje stabala zatvarale su šareni tunel okupan u bakreno - crvenim te žutim bojama kasne jeseni. Dan je bio sunčan i ugodan. Odjednom se ispred nje stvorila čistina te je u daljini ugledala gradić, smješten u dolini, na samoj ivici šume. Izgledao je kao iz bajke. Zaustavila je auto i izašla na trenutak s mobitelom u ruci odlučivši zabilježiti par fotografija koje će kasnije poslati Amandi. Ponovno je čula onaj zvuk, mješavinu laveža i urlika. Nakostriješila se poput mačke. U daljini je ugledala čopor vukova, predvođeni ogromnim, sivim vukom. Izgledali su veličanstveno zastrašujuće. Čopor se približavao velikom brzinom. Svi oni osjećaji sreće i zadovoljstva od ranije, stopili su se u jedinstven osjećaj straha.

Skamenila se. „To će biti to od mene", pomislila je.

„Imala sam kratak i lijep život, odnosno samo kratak i ne baš lijep."

Čopor je potrčao neposredno pored nje, kao da ju ne primjećuje dok je Anna slavodobitno glumila kipa.

„Nisu gladni", pomislila je, „preživjet ću", dok predvodnik čopora nije zastao i pogledao ju.

Ako je iz daljine izgledao impozantno, iz blizine je izgledao još impresivnije. Ogromna, prekrasna zvijer, sivog krzna i zlaćanih očiju iz kojih je isijavala inteligencija. Gledala ga je oči, trudeći se ne napraviti minimalan pomak. Čula je ubrzane otkucaje svoga srca, a niz potiljak je osjetila kapljicu znoja koja lagano klizi.

„On je mjenjolik", pomislila je.

Zvijer je podigla njušku, njušivši zrak.

„Nisam ukusna", rekla je hrabro. „Samo 6 od 10. Nitko me nikad ne primjećuje, a to je stoga jer sam totalno nezanimljiva, čist gubitak vremena", brbljala je bez veze, „ali sam odličan inženjer i došla sam raditi u Dolinu vukova, tako da, ako me odlučiš pojesti, to će biti veliki gubitak za grad, a malo zadovoljstvo za tebe, pošto sam jako neukusna, jesam li to već bila rekla?" nastavila je panično brbljati.

Zvijer je u jednom trenutku izgledala gotovo zabavljeno. I dalje ju je promatrala s dozom čuđenja. Nakon kraćeg vremena, blago joj se naklonila i potrčala za svojim čoporom. Anni su popustile noge te se lagano sjela na zemlju čekajući da joj se puls i disanje vrati u normalu. Kakav dan. „Dobrodošla u Dolinu vukova", rekla je sama sebi.

Lagano je sjela u auto i upalila motor.

„Sve će biti OK", hrabrila je samu sebe.

Stan je bila kuća na rubu grada, bliže šumi. Prekrasna prizemnica s omanjim vrtom i dovoljno prostora. Nakon što je raspakirala stvari, napunila je kadu do vrha punu i legla. Sklopivši oči, totalno opuštena, gotovo je zaspala. Zadubljena u svoje misli vidjela je samo zlaćane oči.