Vrste-Luka

HOD SRAMA

„Jebi ga", promrmljala je Amanda u sebi.

Okrenula se oko sebe. Grudnjak i haljina su joj bile na podu sobe. Gaće? Pitaj Boga gdje. U kutku je vidjela jednu salonku. Polako je pokušala maknuti Lukinu ruku sa sebe, pazeći da ga ne probudi. Promeškoljio se, stisnuvši ju čvršće. Uzdahnula je. Lagano je ponovno legla na leđa, bez zvuka.

„Razmišljaj, Amanda, razmišljaj", rekla je sama sebi. Počela se migoljiti poput zmije. Jednu je nogu spustila na pod, lagano se izvlačeći, dok golom stražnjicom nije došla do ruba kreveta.

„Nemoj se probudi, molim te", molila je u sebi.

Uspjela je. Luka se ponovno promeškoljio i okrenuo na suprotnu stranu. Pogledala je u njegova mišićava leđa i lijepu stražnjicu.

„Šteta", pomislila je u sebi.

Skupila je haljinu, grudnjak i jednu cipelu. Kaput, torbicu i drugu cipelu, pronašla je u hodniku. Na brzinu se obukla i pogledala po stanu.

„Gdje je ovdje izlaz?", pomislila je.

„Bože kakav prostor. Ovo je gore nego kod moje stare. Ah, tu je", ugledala je ulazna vrata.

Tiho, poput miša, izašla je na ulicu.

Hladan zrak ošinuo ju je poput šamara. Nedjelja ujutro, dan nakon Božića. Počela je kopati po torbici tražeći mobitel.

„Tu si, hvala Bogu."

„Prazna baterija, neeee. Može li ovo jutro biti gore?", pomislila je u sebi. Čvrsto je zgrabila kragnu svog kaputa i krenula dalje. Bilo je hladno, gotovo do ludila. Golih nogu, u večernjoj haljini i kaputu, definitivno nije bila obučena za zimske uvjete.

„Smrznut ću se", pomislila je u sebi.

Korak po korak, udaljavala se od Lukine kuće. Promatrala je oko sebe. Kvart je bio prekrasan: obiteljske kuće, viši srednji stalež s njegovanim okućnicama, ukrašenim božićnim dekoracijama.

Hodajući, zapela joj je cipela tako da joj je pukla peta. Opsovala je tiho. Mogla je ostati u toplom krevetu sa zgodnim muškarcem. Mogla je biti u toplom zagrljaju. Mogla je imati doručak u krevetu i...

„Ne", pomislila je. „Ne s njim".

U tom trenutku, naletio je Morris.

„Hod srama?" rekao je s osmijehom. Nije odgovorila. Osjećala se već dovoljno jadno. Nije bila raspoložena za zafrkanciju.

„Trebaš li prijevoz?"

„Očajno", odgovorila je.

„Upadaj!"

Vozili su je jedno kratko vrijeme, a onda je Morris otvorio usta.

„Nemoj", sasjekla ga je Amanda. „Jako sam ti zahvalna na prijevozu, ali nemoj me pitati".

„Ne, ne...", nasmiješio se Morris. „Pitao sam se samo je li bio toliko loš da si odlučila pobjeći".

Amanda nije odgovorila.

„Bio je predobar", pomislila je u sebi. I više nego dobar, odličan, najbolji seks koji je ikad imala u životu. I ne smije se ponoviti.

Morris ju je ostavio na pragu kuće koju je dijelila s Annom. Ušla je u stan. Anne nije bilo.

„Sigurno je kod Gabriela. I neka je. Zaslužila je".

Sa svim grozotama koje je Anna prošla u svom životu zavrijedila je pronaći nekog poput Gabriela, svoju srodnu dušu. Razmišljala je o onome što je Anna bila rekla, prije odlaska na bal.

„Međusobno osjećate intenzivnu kemiju. To je više od fizičkog osjećaja, to je spoznaja koja prožima cijeli vaš odnos, čak i kada ste razdvojeni."

„Umorna sam", rekla je sama sebi. Ušla je u sobu i srušila se na krevet.

„O onome što se dogodilo sinoć, bavit će se Amanda iz budućnosti", rekla je sama sebi i zaspala.