Vrste-Luka

IGRA VUKA I MIŠA

Amanda je ispala iz auta, smijući se. Oliver joj je potrčao u pomoć, također smijući se grohotom.

„Pa ti si hodajuća napast."

„Nisam ja kriva, ova glupa, preuska haljina je kriva. Ne mogu napraviti normalan korak."

„Ali ti odlično stoji."

„Znam, što misliš? Zašto se mučim u njoj cijelu večer?"

„Nikad neću shvatiti žene", komentirao je sa smiješkom.

„Niti ja", nasmijala se Amanda.

„Do kada planiraš ostati u Dolini vukova?", upitala ga je Amanda. „Ne bih voljela izgubiti najboljeg prijatelja."

„Ne znam, nisam puno razmišljao o tome. Sviđa mi se. Atmosfera je ležerna i čini mi se da nema rasizma. Volio bih ostati na duže vrijeme, ali trebam naći posao."

„Slušaj", ozbiljno je započela Amanda. „Otvaram tvrtku za organizaciju evenata i za iznajmljivanje odjeće. Dobro bi mi došao pomoćnik."

„Ne znam ništa o organizaciji evenata."

„Pa čime si se do sada bavio?"

„Bio sam tjelesni čuvar. Osiguranjem, uglavnom."

„Odlično, baš to mi i treba. Pristaješ li?"

Oliver se nasmijao. „Imam li izbora?"

„Klekni."

„Molim?"

„Čuo si me, klekni." Oliver je kleknuo.

Amanda je otkinula grančicu s obližnjeg grma i usmjerila ju je prema Oliverovoj glavi.

„Wingardium leviosa", proderala se.

„Ti nisi normalna", komentirao je kroz smiješak Oliver.

„Ššššššš", pokazala mu je Amanda kažiprstom na ustima. „Ovo je ozbiljno."

„Vidim", nastavio se smijati.

„Wingardium leviosa", mahala je štapom. Prvo ga je spustila na njegovo tjeme, zatim na lijevo rame pa desno.

„Ponavljaj za mnom!"

„Ako baš moram."

„Moraš", rekla je Amanda sa smiješkom na licu.

„Prisežem da ću biti blag prema slabima, hrabar prema jakima, neumoljiv prema zlima i opakima. Prisežem da ću braniti nemoćne i da ću poštovati svetost svih žena, naročito Amande."

„Imam pitanje."

„Reci."

„Zbunjen sam, da li u ruci držiš čaroban štapić ili Excalibur."

„Ti si vještac, trebao bi znati."

„Mag."

„Svejedno."

„Prisežeš?"

„Prisežem", nasmijao se Oliver.

„Ovim te proglašavam osobnim pomoćnikom Amande Sasso!", rekla je teatralno.

„Smijem ustati?"

„Smiješ", nasmijala se.

„Čujemo se onda sutra?", upitao ju je.

„Čujemo. Moj broj mobitela imaš", rekla je. „Nazovem te kada se naspavam i onda krećemo u nove radne pobjede. Nova godina je pred vratima. Moramo ubosti koji poslić. Valjda će netko organizirati nešto u ovome gradu?"

„Čuo sam da je doček u „Green Gardenu.""

„Ah, „Green Garden"", uzdahnula je Amanda.

„Možda bi ti Luka prepustio organizaciju, ako ga ljubazno zamoliš", namignuo joj je Oliver.

„Ne dolazi u obzir. Ne želim ništa od njega", iznervirano je odgovorila Amanda.

„Zašto si me onda natjerala da onoj ženskoj napravim zečje uši."

„Prvo, nisam te natjerala na ništa. Sam si se ponudio. Drugo, rekla sam ti da smo od danas najbolji prijatelji, a to je ono što prijatelji rade, jedni za druge."

„Spačke?"

„Ne spačke. Pomažemo si. Recimo, da je bila u pitanju mala osveta."

„Zato što je poljubio drugu ženu?"

„Korekcija, ona je poljubila njega. Zato je ona i dobila uši. Da je Luka bio u pitanju, smislila bih nešto puno gore."

„Kao što sam prije rekao, nikada neću razumjeti žene. Ne želiš ga, ali ga nijedna druga ne može imati."

„Tako je!", oduševljeno je rekla Amanda, a onda je stala, shvativši pogrešku, da je odala previše.

„Ah...onda, čujemo se i vidimo sutra", rekao je Oliver.

„Do sutra. Laku noć. I, hvala ti za prekrasnu večer." Amanda ga je poljubila u obraz. Oliver joj se osmjehnuo i otišao.

Na trenutak joj se učinilo da je začula režanje, ali je ignorirala.

Ušavši u kuću, bacila je cipele s nogu.

„Ah...uzdahnula je". Pola noći je već dobrano prošlo.

„Trebala bih se istuširati, a ne da mi se", pomislila je u sebi. Skinula je haljinu. Ugriz na stražnjici, počeo ju je peći.

„Kakav luđak", pomislila je u sebi. „Nije me morao ugristi baš tako jako."

Samo u gaćama i grudnjaku, lijeno je koračala prema svojoj sobi. U trenutku ulaska, bacila se na krevet. Odmah je osjetila toplinu tijela pored sebe i poznati miris koji je lebdio u zraku. Bila je to topla aroma, nešto slično mirisu borovine. Međutim, umjesto radosti, iznenadni miris borovine uplašio ju je. Naglo je iskočila iz kreveta, srce joj je ubrzano kucalo. Luka je upalio noćnu lampu.

„Što radiš ovdje?" upitala je s rukama na bokovima, dok ju je Luka promatrao smiješeći se poput predatora. Njegov pogled putovao je s njezinih grudi na bokove, vraćajući se na njene oči.

„Došao sam vratiti nešto što si zaboravila kod mene", senzualno joj je odgovorio.

Lijeno se ustao, napravivši korak prema njoj. Nije se pomaknula. Odlučila je zadržati poziciju. Približio joj se toliko da su joj grudi skoro doticale njegova prsa. Bio je toliko visok da je morala podići glavu. Lagano je spustio glavu, približavajući usta njenom uhu.

„Tvoje tange", rekao je gotovo kroz šapat. Koža joj se naježila. Uspravio se, ali se nije pomaknuo. I dalje je bio jako blizu. Gotovo ju je dodirivao. Ta napetost joj je tjerala trnce duž cijeloga tijela.

Ponovno se približio, usnama toliko blizu njenih. Osjetila je njegov vrući dah. Toplina njegova tijela ju je obuzela. Zatvorila je oči. Nesvjesno je udahnula duboko. Njegov je miris bio spoj topline i muževnosti, nota borovine i citrusa koje su igrale u savršenom skladu. Miris koji je bio poput nekog tajanstvenog poziva.

No, umjesto dodira, Luka se izmaknuo unatrag, ostavljajući je u vlastitom uzbuđenju.

„Mogla bi ih pronaći u ladici", dodao je sa smiješkom, naglašavajući svoj zagonetan ton. Gledao ju je trenutak duže, a zatim krenuo prema vratima.

Amanda je ostala paralizirana na trenutak, srce joj je kucalo brže od očekivanog. Kad su se vrata zatvorila za njim, osjećala je mješavinu olakšanja i zbunjenosti. Pogledala je prema ladici i primijetila svoje tange .

Sjedila je na krevetu, razmišljajući o njemu. Bio je to trenutak u kojem su joj se emocije miješale. Morala je skupiti samu sebe i složiti osjećaje koje je njegova posjeta donijela. Njeno srce je još uvijek odzvanjalo, ali sada u tišini koja je zamijenila uzbuđenje.

„Zašto me nije poljubio?"