Sunce snažno udara u vjetrobransko staklo i radi tog odsjaja žmirkam i praktički napamet u torbi tražim sunčane naočale, dok lijevom rukom volaniram i skrećem u ulicu kuda me vodi navigacija. Odustanem od svoje potrage kada shvatim da su sva parkirna mjesta zauzeta pa vozim tom uskom ulicom dalje, ulazeći u druge ulice, sada ne samo živčana radi sunca nego i automatskog glasa žene na navigaciji koja se ne gasi i koja me na svom tečnom talijanskom jeziku uči da sam promašila smjer, a i zbog same pomisli da nisam uzela rezervne cipele. Otvaram prozor jer se započnem znojiti da ni sama klima ne pomaže. Strašno sam živčana. Noge mi već bride radi sandala kojima potpetica doseže punih trinaest centimetara, dok na jedno usko mjesto ovako napola slijepa radi sunca, uparkiravam bočno, nadajući se da neću udariti u stup iza sebe ili automobil koji stoji ispred. Bolno sam svjesna da imam sigurno desetak minuta pješke do konferencije koja mi realno nije bila ni potrebna u životu, ali ja logično na sve pristanem jer ne znam valjda reći NE!
Točno kada uspješno uparkiram zazvoni mi mobitel. Pored njega se u torbi nalaze naočale koje sada kada mi više nisu potrebne pronađem od prve. Naravno!
„Ljubavi... ništa se ne javljaš, jesi li stigla?" Usnuo glas mog supruga takne mi uho. Osjećam da se tek probudio i da još uvijek leži u krevetu, a pored njega je stisnuta naša malena curica. Tako primamljivo. Uf, sve bih dala da sam s njima, a ne u drugoj državi. Otišla sam noćas, dok su oboje još spavali i samu sebe nagovarala da ostanem, ali po prirodi nisam nemarna i očito šefica ima vodeću riječ u mojem životu kada nju i svoj posao stavljam ispred svojih želja i ponekad obitelji.
„Jutro, Leone. Evo upravo ovaj čas sam stigla, mada imam za hodati sigurno desetak minuta jer sam parkirala ulicu dalje. Pozitivna stvar je što sam uranila dobrih pola sata pa barem ne trebam trčati..." Coknem i pogledam u svoja stopala. „A negativna jer na nogama imam toliko visoke potpetice. Treba izdržati čitav dan u ovome."
„Ma daj, možeš ti to! Neka te tješi da si već večeras doma, s nama u krevetu. Sutra možeš na masažu stopala u salon."
„Da sam barem ubacila japanke u torbu." Primam se za čelo i protrljam ga.
„Eh sada, nisi mi tip žene koja će gaziti po Italiji u šlapicama! Ili se nešto promijenilo?"
„U pravu si. I da sam ih uzela vjerojatno ih ne bi stavila na noge." Šašavo izustim. „Verona je zaista divna, znaš, veseli me što ću je između dvije konferencije malo istražiti." Izađem iz auta i u svoj ovoj kalvariji ustvari se divim toj nesretnoj uskoj ulici i prekrasnim zgradama. Aroma ljeta koje nam kuca na vrata i miris cvijeća koje pupa na svakom koraku tjeraju me da se nasmijem.
„Insinuiraš na to da se ne vraćaš nama u Zagreb?" Zafrkava me, zna da bez male ne bih izdržala ni noć.
„A čuj, sve je moguće ako mi zapne za oko kakav zgodan Talijan." Zaključam automobil i krenem u smjeru svog odredišta, zafrkavajući sada ja malo njega.
„Ni ne šali se s takvim stvarima, ljube!" Upozori me nasmijano i zaželi lijep provod.
Dok gazim po popločenoj ulici pored mene prođe motor radi kojeg se pomaknem u stranu i ustvari me ugodno iznenadi što se u moru talijanskih registarskih oznaka istakne još jedna hrvatska, točnije splitska. Popravim si suknju koja se radi njegovog naleta lagano podigla i nastavim svojim putem, kada ponovno čujem zvuk tog istog motora koji se vraća, usporava prateći moj hod te u konačnici stane. Osvrnem se zbunjena i ispod kacige motorista sve što vidim je par izrazito svijetlih zelenih očiju koje gledaju u mene. Očekujem da će me pitati za smjer ili slično, ništa ustvari neobično, no njegov pristup me iznenadi.
„Zara Horvat, ili sam se prevario?" Vjerujem da se namrštim, ali brzo taj izraz zamijenim laganim osmijehom kada mu vidim cijelo lice nakon što skine kacigu. Treba mi zapravo koja sekunda da povežem lice s imenom jer nije da toliko dobro poznajem radnike svog muža.
