VRSTE-Zed

1. POZIVNICA

„Kvragu, gdje su mi ključevi? Misli Eva, misli...", hodala je užurbano po stanu kao muha bez glave.

„Sinoć sam došla doma, skinula cipele, bacila se na kauč...ali prije toga sam odložila negdje ključeve od auta...hm?" Imala je osjeća da joj se pojavio upitnik iznad glave.

Počela je bacati jastučiće s kauča, kleknula je na pod i pogledala ispod stolića. „Ah, tu ste!" s oduševljenjem je zaskvičala. Naglo se ustavši, udarila je glavom o stol.

„Auuu!" prstima je dotakla mjesto boli. „Zakasnit ću na vjenčanje. Sabrina mi neće nikada oprostiti! Ali hoće", nasmijala se. „Jer je super!"

Poput munje, izletjela je iz svog stanja, lupivši vrata za sobom, a onda se jednako tako brzo i vratila.

„Senilnost nije bolest, ali umara. Cipele, nemoj zaboraviti cipele!" podsjećala je samu sebe. Uzela je potpetice u ruke i otrčala. Imala je osjećaj da je još nešto zaboravila, ali više nije bilo vremena.

Dolina vukova je bio malen gradić čiji su žitelji bili ljudi i pripadnici Vrsta. Mjesto gdje su i ljudi i Vrste živjeli kohezivno. Eva je živjela tu već dvije godine, radila kao konobarica i studirala „online." U ove dvije godine, imala je osjećaj da je pronašla svoj dom. Nije, da nije imala dobar odnos s roditeljima, dapače, bili su odlični, najbolji roditelji na Svijetu, uvijek sveprisutni i uvijek puni podrške. Problem je bila ona. Čega god da bi se dotakla, nije joj išlo. Kao dijete, bili su je upisali na klavir, jer je glazba bila važan dio njene obitelji, pa su ubrzo shvatili da to nije za nju jer je bila kompletno atonalna. Očito je, da je jedna grana umjetnosti povezana s drugom, jer kako joj nije išlo sviranje, još manje joj je išlo i slikanje. Sport, katastrofa! Imala je osjećaj da će joj mama svaki put dobiti infarkt kada joj je lopta letjela u susret. Prestala je sa sportom kada je desnu ruku slomila po drugi put. Matematika i slično, jedno veliko ne! Nije bila glupa već prosječna, u svemu, izuzev u svojoj smotanosti i nespretnosti. Tu je bila kandidat za zlatnu medalju. Ponekad bi se osjećala da nije dijete svojih roditelja, da su ju udomili. Čak ih je bila i pitala, na što su se oboje grohotom nasmijali. Oni su bili iznimno elegantni, kulturni i inteligentni ljudi, izuzetno uspješni u svojim profesijama, uključujući i njenu stariju sestru, a ona- izrod obitelji. Voljeli su je, neizmjerno, ali ona je u dubini duše osjećala kao da ih ne zavređuje, kao da ih sramoti na svakom koraku. Odlučila se maknuti od njih, odseliti, pokazati im da može biti samostalna. Mama ju je naravno zvala svaki dan, više puta dnevno, uvijek u brizi. Vjerojatno je provjeravala je li još uvijek živa. Evi to nije smetalo. Znala je da to čini iz ljubavi. Veliki pomak je bio, da ju je prestala pitati kada će se vratiti kući. Za to još nije bila spremna, nije postigla ništa. U Dolini vukova, našla je mir. Nije bilo pritiska, makar joj ga roditelji nikada nisu stvarali. Radila si ga je ona sama sebi.

Promet ovdje nije predstavljao problem. Danas je bio važan dan. Sabrina se udavala za Marcusa, njenu srodnu dušu.

„Uf, i ja bih se bez muke udala za njega. Zgodan i bogat", komentirala je Eva vozeći. Često je znala razgovarati sama sa sobom. Na trenutak se sjetila njegovog golog tijela, kada mu je ljubazno bila ponudila prijevoz do njegovog brata, njihovog Alfe Gabriela, onoga dana kada je Sabrina bila nestala, i skoro je skrenula s ceste. Netko je stao na trubu iza nje. Nervozno je frknula. „Koliko nervoznih ljudi ima u prometu. Ja bih takvima svima oduzela vozačku!" progovorila je na glas.

Vožnja automobila nije nikada bila njena jača strana, kao i sve ostalo. Smotana, do bola, šlampava, do bola. Vozila je mali, plavi fiat koji je bio izudaran sa svih strana, ali je bio njen. Kupila ga je vlastitom ušteđevinom. Tata ju je često nagovarao da mu dozvoli da joj kupi nešto veće, nešto sigurnije. Vjerojatno tenk, ali nije na to pristala. Voljela je svoj mali „cinquecento".