Svjetlost jesenjeg sunca probijala se kroz krošnje drveća u parku, stvarajući svjetlucave uzorke na stazi kojom je hodala Sofija. Njen korak je bio lagan, gotovo nečujan, dok su joj misli bile daleko, izgubljene u vrtlogu prošlih dana i neizgovorenih riječi. Park je bio njeno utočište, mjesto gdje je mogla naći mir od užurbanog života grada.
S druge strane parka, Aiden je sjedio na klupi, držeći skicirku u krilu. Njegove ruke su se nesvjesno kretale, stvarajući obrise nečega što još nije imao jasnu sliku u glavi. Bio je izgubljen u svojoj umjetnosti, jedinom prostoru gdje je mogao biti potpuno svoj. Iznenada, pogled mu je pao na figuru koja se približavala, njena silueta se stapala sa sunčevim zrakama, stvarajući gotovo eteričnu sliku.
Sofija i Aiden se nisu poznavali. Nisu ni slutili da će tog dana sudbina ispreplesti njihove puteve. Kada su im se pogledi sreli, oboje su osjetili nešto neobjašnjivo, kao da su njihova srca prepoznala nešto što um još nije mogao da shvati. Sofija se nasmiješila blago, gotovo nesvjesno, dok je Aiden brzo sklonio pogled, iznenađen intenzitetom trenutka.
"Zdravo," rekao je Aiden, kada je Sofija prošla pored njegove klupe. Njegov glas je bio tih, gotovo nečujan, ali dovoljno glasan da ona zastane. Pogledala ga je direktno u oči, kao da pokušava da shvati šta je to privuklo njenu pažnju.
"Zdravo," odgovorila je, njen glas nježan poput povjetarca. "Često te viđam ovdje. Voliš crtati?"
Aiden je klimnuo glavom, pomalo zbunjen njenim pitanjem. "Da, ovo je moje mjesto za bijeg od svega. A ti? Vidim te često kako šetaš ovuda."
Sofija se nasmiješila, ovaj put toplije. "Park je moje utočište. Ovdje pronalazim mir."
Tog trenutka, kao da je vrijeme stalo. Bilo je nešto u njihovom susretu, nešto što je obećavalo i istovremeno nosilo sjenku tuge. Bila je to ljubav koja je tek trebala da počne, ali i da završi, kao svaka lijepa priča koja ima svoj početak i kraj.
Aiden je ponudio Sofiji mjesto na klupi pored sebe, i ona je prihvatila. Njihovi razgovori su teći lagano, prirodno, kao da su se oduvijek poznavali. Pričali su o svemu i ničemu, dijelili snove, nade, strahove, sve dok sunce nije počelo zalaziti iza horizonta, ostavljajući ih u sumraku koji je nosio obećanje novog dana.
Ali oboje su negdje duboko u sebi osjećali da ova ljubav, koliko god bila intenzivna, nije suđena da traje. Bilo je to kao da su već unaprijed znali ishod, ali to ih nije spriječilo da se upuste u avanturu koja je tek trebala da počne. Jer ponekad, najljepše priče su one koje završavaju prije nego što zaista počnu.
