Sati

Prolazeći kroz rodni grad

Prolazeći kroz rodni grad osjećam se kao stranac. Ne znam nikoga, nitko ne zna mene i sve je kao da sam tek rođeno dijete, dijete grada koje je zastalo u momentu. Napuštanje rodnog grada kao da je značilo smrt rane mladosti u njemu. Topliji je odnedavno i službeno grad. Više je djece, više stranih lica i ništa više ne vrišti moju prošlost. Pomišljam hoće li u njemu i ove zime biti snijega, skoro svaki dan pomislim na jednu zgradu s koje kapaju kapi kiše u kasnu jesen. Bože, "čini mi se da mjesec Ramazana počinje...pomalo je tužno", kako je lijepo Tifa pjevao. Stegne me u grlu kada pomislim da me možda jedino mačke po gradu poznaju. Rodni grad je postao automehaničarska radnja za onog mog seronju, mjesto planiranja i priprema i pomisao da poznajem neke oči. Moja ulica je izrovana i niču nove zgrade. To bi bio neki proces. Uskoro će me više ljudi u Zrenjaninu i Karlovcima poznavati. Jebi ga, valjda se to zove odrastanje van domovine, nastanak stranca ili tako neki kurac.